Menadžeri u našem privatnom sektoru užasno podsjećaju na klince koji u srednjoj zabriju na pankere pa pokušaju osnovati bend. Srede si irokezu, obuku ofucani kožnjak, uske rebe i martensice, a onda zapnu na točki na kojoj treba naučiti svirati gitaru. Slično se ponašaju i naši nogometaši, estradne zvijezde, političari... Gdje god upreš prstom, vidiš samo lifestyle s malo ili nimalo supstance.
Prije nekoliko godina radio sam kao urednik na jednom web-portalu, koji je, između ostalog, objavljivao poslovne vijesti i sadržaje. Najčitaniji od svih tih silnih tekstova, i to nekoliko puta čitaniji od ostalih, bili su oni koji su se ticali menadžerskog lifestyla – odijevanja za menadžere, gadgeta za menadžere, uređenja ureda za prave menadžere i tako dalje i tome slično.
Kasnije sam upoznao dosta mladih menadžera koji su pali kao žrtve takvog mentalnog sklopa. Mladi i nadobudni friško diplomirani ekonomisti dobili bi od firme službeni laptop i mobitel, službeno odijelo, vizitke, titulu nekakvog menadžera i plaću od 3.500 kuna. Svejedno, bili bi sretni kao praščići jer im na vizitki piše – menadžer.
Furka
Kao i svaka furka, i furka na menadžera ima svoje teme, razgovore i idole. Tko god je proveo više od mjesec dana u tom miljeu, a imao sam tu nesreću, naslušao se priča o tome kako je industrija drva, kože, tekstila, proizvodnja općenito, potpuno retro, pase i aut, dok su uslužne djelatnosti i trgovina baš kul, in i trendi. Naravno, uz poslovično pljuvanje prema radničkom samoorganiziranju i miješanju države u poslovanje – tržište treba regulirati samo sebe. Naravno, i ta priča bila je bez supstance, rijetko bi čuo neko logično obrazloženje takvih stavova. Ključni argumenti bili su – "Tako je svugdje u razvijenom svijetu", ili "Pa to je rekao Philip Kotler na zadnjem predavanju u Westinu", a ako je rekao Kotler, onda je valjda neupitno.
Idemo se sada na primjeru malo zabaviti tom trgovinom, i uslužnim djelatnostima, i samoreguliranjem tržišta, da vidimo na kakvim nogama je ležao cijeli ovaj lifestyle o kojem pričamo.
Radi se o slučaju laptop u kojem je hrvatski pristup kupcu doživio svoje najsvjetlije trenutke. Moj je frend prije godinu dana kupio novi laptop od jedinog predstavnika dotične marke u Hrvatskoj. Već tu mu je pao mrak na oči jer ga je platio nekoliko stotina eura više nego što isti košta u zemljama EU-a, ali, eto, nismo još na jedinstvenom tržištu.
Nakon godinu dana, laptop pod garancijom riknuo i čovjek ga odnio na popravak. Tamo su utvrdili da nije problem u laptopu nego u softveru i da će mu zbog toga popravak naplatiti oko 700 kuna. To, naravno, ne uključuje i spašavanje podataka, jer se oni time ne bave. Ali, ne samo da se ne bave, nego će mu, ako ga odnese negdje drugdje na spašavanje, ukinuti garanciju jer će mu taj morati iščupati disk iz kućišta.
Mantranje o samoregulaciji
Zašto si dotična firma može dopustiti takav odnos prema kupcu? Zato što se radi o JEDINOM predstavniku u Hrvatskoj. Zašto plaćamo najskuplje telefoniranje u Europi? Zato što imamo dva i pol operatera na tržištu. Zašto nemamo što čitati? Zato što nam se izbor svodi na Nacional i Globus, čije su se gazde samo igrale tržišnog natjecanja. Sva ta silna trgovina i uslužne djelatnosti našeg privatnog sektora odvijale su se u paralelnom tržišnom svemiru, koji s globalnim tržištem nikad nije imao previše veze. Da su svi ti silni menadžeri koji su godinama mantrali o samoreguliranju tržišta ikad doživjeli njegovo pravo samoreguliranje, doživjeli bi fijasko i bez recesije. Ovako su se, s malo znanja i puno lifestyla, nesmetano mogli furati na menadžere.
Sad kad je igra završila, što rade? Naravno, otpuštaju radnike. Od početka recesije je u privatnom sektoru bez posla ostalo oko 80.000 tisuća ljudi. Što je logično. Čovjek čija se menadžerska znanja svode na pravila menadžerskog odijevanja i nekoliko citata Philipa Kotlera ni ne može smisliti ništa pametnije.
