Hrvatska dobiva novi, stroži zakon o elektroničkim medijima. Odbor za informiranje, informatizaciju i gubljenje vremena Hrvatskog sabora, rečeni Zakon je uputio na finalnu raspravu i čekamo njegovo izglasavanje. Jedan od ključnih dijelova novog zakona kako sam shvatio, a mislim da sam dobro shvatio, uređuje sadržaje koje generiraju korisnici elektroničkih medija. Njihove komentare točnije, koje ti i takvi korisnici ostavljaju po bespućima interneta, najčešće pod elektronskom krinkom. Nakladnici, tj. vlasnici domena, portala i platformi, bit će, namjera je vladajućih, odgovorni za sadržaj komentara koji pišu njihovi posjetitelji, a po Članku 93. čekaju ih i novčane kazne.
Naravno da su korisnici i posjetitelji koji neumorno ostavljaju komentare po elektroničkim medijima graknuli su na pravdi Boga tvrdeći da se zakonom grubo zatire sloboda govora, izravno krši demokracija, njeni uzusi i načela. Naravno da su nakladnici graknuli na istoj toj pravdi argumentirano jer je nemoguće pratiti i nadzirati sav taj kilometarski sadržaj, koji bi generalno predstavljao nove i iznenadne troškove. Drugim riječima, netko bi morao danonoćno dežurati čak i na ovakvim nevinim komentarima kao što je ovaj koji upravo čitate i uklanjati poruke mržnje ispod njega čak i potpuno nevezane za tekst sam po sebi. No što je zapravo govor mržnje, i kako bi taj netko, novozaposlen na tom mučnom poslu higijenskog odstranjivanja medijskog pljuvanja, trebao isti rasčlaniti na zakonit ili protuzakonit?
Govor mržnje, istina, teško je definirati. Preporuka Vijeća Europe, recimo govori, kako je govor mržnje "sve ono što širi, potiče, promiče ili opravdava rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam, i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji". To ako sam dobro shvatio, a mislim da jesam, uključuje i netoleranciju, pazite sad, na jasno i agresivno izražen nacionalizam. Ako sam dobro shvatio preporuku koju nam nalažu standardi EU, a koja je sam temelj novog zakona za koji će se danas dignuti više od 70. ručica, taj zakon uključuje i etnocentrizam, diskriminaciju prema manjinama, migrantima, čak, vjerovat mi nećete i – Srbima? I to nije sve. Pod govorom mržnje podrazumjevaju se i neverbalni izričaji, tipa šta ja znam, fotografija s ustaškim simbolima, čak i nekim gestama, znakovima. Da sam u koži onoga koji će se prihvatiti na svom portalu ili domeni, takvog iznimno teškog zadatka, dobro bih se zamislio jesam li to u stanju. Rasčlaniti govor mržnje od našeg domicilnog i narodskog folklora, suptilno razlučiti fine nijanse između simbola HOS-a i ustaškog znakovlja te pokliča, te obični nacionalizam, đavo ga odnio i nacionalizam, razlučiti od neobičnog nacionalizma.
Težak zadatak morate priznati. No, zašto taj Zakon sada i od kuda odjednom poriv da se krene u gušenje takvih sloboda?
Mržnja kao način života
Te i takve "slobode" osjetio sam na svojoj koži u zadnjih deset godina. Ante Tomić, kada je shvatio da se ozbiljno i pun entuzijazma želim baviti komentiranjem po elektroničkim medijima, savjetovao me očinski da ne čitam komentare i reakcije koje ljudi puni razumijevanja pišu u osvrtu na moje životne i svjetonazorske stavove. Naravno da ga tada nisam poslušao, i da sam potpuno smeten čitao kako mi netko potpuno nepoznat jebe majku crvenu i želi mi da se razbolim od kakve teške bolesti jer "mrzim sve što je hrvatsko". Tada sam, a bilo je to zbilja jako davno, shvatio kako komentiranje komentara, tj. govor eksplicitne i patološke mržnje nije sporadičan slučaj kojeg bi moj portal pobrisao, već je pravilo, folklor, način života. Način života.
Zaustavimo se tren na te dvije riječi. Jednoj velikoj većini naših sugrađana, a u ovim sada već godinama zatvora i pandemije, sve ih je više, isčitavanje i reagiranje na pojedine članke, kolumne i komentare postalo je načinom života. Liječenjem frustracija. Velika većina istina nije ni pročitala dulje od naslova, ili im je štivo jednostavno prezahtjevno, ali njihov komentar imao je osim iznošenja stava, svog gađenja i mržnje prema meni, i jednu dodatnu dimenziju. Ti ljudi, najčešće puni frustracije i mržnje, imali su u tom malom kvadratu svoje slobode, dovoljno i sigurno skriveni iza zaslona svog uređaja sa kojeg pišu, svoju potvrdu da su važni. Da postoje. Da s bilo kim komuniciraju, i što je najvažnije, da oni koji komentiraju njihove komentare – isto misle.
Ti komentatori komentatora, osim što su utrošili vrijeme i ubili dan, dobili bi i povrdu kako njihovi stavovi, mržnja i gađenje, nisu usamljeni. Dapače. Imaju itekako svoju publiku koja ih odobrava, nadograđuje, a osnovnog komentatora diže na pijedestal elektroničke važnosti kao onoga "koji mu je prvi rekao što ga ide". Shvativši to, a mislim da sam kasno shvatio, sjetio sam se Ante i prestao pratiti te kolektivne izlijeve bijesa, mržnje i prijetnji, čisto zbog osobne higijene. Jer sam se kroz dan osjećao usamljeno, onako popljuvan. No oni od kojih sam učio, oni koji su me od početka podržavali i usmjeravali na mom trnovitom putu izlaganja kojekakvim elektroničkim budalama, prolazili su kudikamo gore. Upravo Antu Tomića ti i takvi napali su dva puta i fizički. Vjerojatno i iz razloga što su elektronički prošli nekažnjeno. No držim, najviše zbog razloga što su njihovi bijesni komentari danima stajali pod Antinim tekstom, da bi nakon dana i dana bjesomučnog pljuvanja i pozivanja da "ga netko konečno sredi", taj netko shvatio to i doslovno.
U čemu je dakle razlika i što se to promijenilo u ovih deset godina?
Nikakvi zakoni, da se razumijemo, nisu bili ni u primislima našim nomenklaturama kada se bjesomučno napadalo novinare i kolumniste, stare lavove koji su me učili kako ovaj Sizifovski posao raditi treba. Pošteno i bez zadrške. S elektroničkih medija silazilo se kako je kome padalo na pamet i napadalo nas se i pred zgradom HNK u Splitu, i u klubu "Ghetto" i na Antu Tomića nasrnuti se znalo fizički, s pripremljenim kantama s fekalijama. Nikome, ali baš nikome, tada nije padalo na pamet da Zakone mijenja, da to zlo, mržnju koja eskalira pokuša zaustaviti ili barem brisati, i polako ali sigurno ista je ušla u naš folklor.
Način života.
Svi su mogli sve i sve je bilo dozvoljeno. Ako napadaš naravno onoga koji dokazano "mrzi sve hrvatsko". Etnocentrizam, diskriminacija prema manjinama, novinarima, kolumnistima, migrantima, čak, vjerovat mi nećete i – Srbima, postala je uobičajeni i sastavni dio nečijeg dana. Kao jutarnja kava. Sijanje mržnje, pozivanje na "prebijanje u mraku" i "znam ja gdje ti djeca idu u školu" pomalo, ali sigurno prelilo se sa elektroničkih medija u naš fizički svijet. I rijetki su u ovom poslu, kao Ante Tomić uzdignute glave i šešira hodali gradom kao da ih se to sve ne tiče. Istina jest, da on nije čitao te i takve komentare, no njegovu nelagodu ja sam znao osjetiti. Kada bi se zajedno u mraku osvrnuli nehotice ulicom.
Veliki Hrvati na meti
Što se to dakle zbilo da su vladajući odlučili danas donijeti ovaj Zakon i uvrstiti ga u standardnu proceduru? Ako sam dobro shvatio, a vrag će ga znati jesam li, zadnju godinu ta se i takva mržnja, bijes i frustracija malo okrenula. Od nas "mrzitelja svega hrvatskog" na njih, "branitelja svega hrvatskog". Ta klima i taj novi folklor istina nismo inicirali mi, dokazani anti – Hrvati, već su jednostavno ljudi kojima je to način života shvatili da su od nas gori, puno gori, upravo – veliki Hrvati.
Došlo im iz guzice u glavu.
Zakon kasni dobrih deset godina, licemjeran je i uvodi se sada kada su svi ti manijaci došli i na njihova elektronička vrata.
Ako vam ti komentari puni mržnje smetaju, uvaženi ministri, voljeni premijeru i ostala znana i neznana vojsko iznenadno prozvanih, uradite jednostavno ono što sam uradio i ja prije deset godina. Poslušajte velikog Antu Tomića i ne čitajte komentare.
Vaša iluzija da vas ljudi vole i poštuju tako će jednako biti postojana. Brisao ih netko danonoćno da ne fasuje kaznu ili ih vi ne čitali.
Isti vam je elektronički kurac.
