I u slučaju Ive Žinića, HDZ-ovog župana koji živi u državnoj kući, a za koju je uredno plaćao 100 kuna najma mjesečno i u slučaju gradonačelnika Požege Darka Puljašića koji je nagovarao direktora požešle tvrtke Komunalac, Josipa Viteza na nezakonitu dodjelu poslova, primjećujemo isti obrazac. Nije to istina neka novost, niti ću ja u ovom tekstu otkriti toplu vodu, no taj obrazac je indikativan za širu sliku morala u Hrvata.
Potpune erozije morala, bolje rečeno. I jedan i drugi junak ove priče naime, pred kamerama ostavljaju dojam potpunog nerazumijevanja što su oni napravili krivo? Gotovo djetinje zbunjenosti - u čemu su pogriješili? Mediji naravno, đavo ih odnio medijski, uporni su u pokušaju dokazivanja nedokazivog, jer i sam Žinić, a bogami i Puljašić, ne vide u svojim postupcima ništa krivo. Ništa protuzakonito, i ono što je najvažnije, u cijeloj ovoj priči, ništa što nije izvršeno po uzusima stranke kojoj pripadaju.
Moralnu dvojbenost, drugim riječima potpunu eroziju istog, uprli se dokazati u glavu rečenog dvojca mediji, đavo ih moralno medijski odnio, ali jednostavno – ne ide.
Nije to nuklearna fizika
Neće pa neće, unatoč sada već danonoćnom medijskom trudu da ih staviš pred mikrofone, umotaš u dekice da se ne prehlade i kao malu djecu iznova i iznova pitaš: "Pa dobro, sve je po zakonu, ali kvragu kako vam ne dolazi iz guzice u glavu, to jednostavno nije moralno!"
Moralno.
Etično.
Da bi se moralno i etično živjelo i nije potrebno biti nešto strašno pametan. Nije potrebno, šta ja znam, biti nuklearni fizičar, filozof etičar i tako teške predmete izučavati da bi u konkretnim životnim situacijama znali rasčlaniti što je dobro, a što je zlo. Širenje znanja i edukacija svakako može pomoći u moralnom životu, no osnovni je problem, a složit će se sa mnom i obični profesor filozofije, u načelima kojih bi se vaša okolina, društvo ili stado u kojem imate člansku iskaznicu, trebalo pridržavati. Da vi kao pojedinac usvojite takve nekakve osnovne moralne kriterije. Kada se vaše društvo, okolina, ili stado u kojem imate člansku iskaznicu, takvih nekakvih osnovnih moralnih postulata ne pridržava, tada vi kao pojedinac imate problem. Jer se nalazite u dvojbi. Dvojbi u koju vas stavljaju oni koji su vas tu zaposlili, ili instalirali, kakav je slučaj sa potonjim Puljašićem, a koji očekuju od vas da vi odbacujete svoje privatne moralne dvojbe u vidu "zahvalnosti" za vaš trenutni položaj koji u bazičnoj osnovi znači ugodan i lagodan život.
Egzistenciju.
Što se događa kod takve moralne dvojbe u kojoj vas vaše stranačko stado stavlja pred jasnu dilemu, ali koja je ujedno u samom svom začetku i svršen čin, jer ste vi kao pojedinac, već samim ulaskom u sistem koji je tridesetogodišnje dobro razrađen, zapravo već upali u moralnu zamku? Bio si svjestan od početka u što ulaziš, znao si jako dobro sa kakvim ljudima imaš posla, i na koncu, ako ti što nije jasno, za tvoju instalaciju netko će nekad tražiti da izostaviš vlastite stavove i staviš potpis na stanoviti papir, jer smo te mi "instalirali" na to mjesto.
"Došao si politički..."
Puljašić tako, (preko svog suradnika Pilona) doslovce kaže direktoru Komunalca, citirat ću: "Ti takve stvari moraš znat, kad si došao u političku firmu došao si politički, ti si politički instaliran. Ti nisi došao na to mjesto svojim znanjem i sposobnostima, zaslugama. Došao si našom politikom."
Zapamtite dobro ovu rečenicu.
I ja sam, kao i dobar broj ljudi, imao priliku da se utoplim u lagodnoj ugodi krda. Vladajućeg trenutno, ili onog u opoziciji, vjerujte mi sasvim je svejedno. I jedni i drugi funkcioniraju po istom ključu od začetka mile nam i drage države. Bio je dovoljan jedan potpis. Jedan križ na papir, ništa više. Ako ne gledate širu sliku, tada imate laganu moralnu dvojbu. Ili djetinje neshvaćanje Žinića ili Puljašića. Križ ili potpis na komad papira, naime uvode vas u lagodan život, život bez ovrha i kašnjenja mizerije od plaće, život bez pretjeranog rada, napora ili pameti. Život slobodnih vikenda, no život u kojem ćete jednom, a taj dan će svakako doći, kao onaj koji je tu "po političkom ključu" morati staviti svoj potpis na papir. Možda samo za namještanje posla s tonerima nekoj "zaslužnoj“ informatičkoj firmi, no možda i za papir koji potvrđuje da je neka kuća obnovljena po građevinskim pravilima, a koja će se 15, 20 ili 25 godina kasnije srušiti kao kula od karata i možda ubiti nekoga?
Takve vrste dvojbe sjetio sam se danas gledajući ovu dvojicu koja se iskreno čude "što su napravila krivo" kao što sam gledao u lice člana svoje obitelji koji me iskreno gledao u čudu kada sam odbio posao koji mi je mogao omogućiti lagodan život kao jedinke u krdu kako ono, "bez znanja, sposobnosti, i zasluga."
Suludi čin
Taj moj bliski član obitelji imao je vjerujte mi isti izraz lica kakav sam vidio u župana Ive Žinića. Potpuno nerazumijevanje zašto ja, kao relativno normalan čovjek, ne prihvatim posao koji mi istina ne garantira da ću biti išta pametniji, išta sposobniji i išta zaslužniji, ali mi garantira život bez života kakvog živim danas, a on uključuje muku, jad, poniženje i na koncu tvrdoglavo negiranje onog što negirati jednostavno nema smisla. Moj se dobri rođak iskreno začudio mojoj gluposti, jer on je drugačije nije znao nazvati doli tako. Običnim idiotizmom. Zar će manje ljudi na idućim izborima glasati za vladajuću stranku zato što ona tako funkcionira? Zar će takvih kakvi su Žinić i Puljašić biti manje? Zar nije glupo, da ne kažemo samodestruktivno, glumiti nekakvog moralnog Don Kihota dok ti obitelj gladuje i krpa kraj s krajem? Na ta iskrena i što je najluđe, dobronamjerna pitanja, nisam imao odgovora, doli osobnog užasa do kojeg smo stupnja kolektivno, bez da smo u krdu vladajućih, svi zajedno došli. Kao narod u cjelini.
I stoga ne treba vas čuditi reakcija uvaženih župana, gradonačelnika ili običnih vojnika vladajuće partije. Iskreno, čudnije bi možda bilo da i jedan i drugi odbiju napraviti što su napravili, pa pred medijima, đavo ih medijski odnio, pokušaju objasniti svoje moralno i etično stajalište koje ih je navelo na taj suludi čin.
