Osjećaj sigurnosti temeljna je dužnost vlasti i jedno od osnovnih prava pojedinca koji živi u modernom, civiliziranom društvu. Osjećaj sigurnosti, tj. atmosfera u samom društvu, garantira stabilnost u državi, a nju su dužni osigurati dužnosnici izabrani na demokratskim izborima. Tako suvremena društva funkcioniraju.
Duboko uznemirujući događaji kojima svjedočimo u našoj zemlji, a koje stručno nazivamo događajima koji ugrožavaju sigurnost hrvatskih građana, u ljudima stvaraju osjećaj nestabilnosti. Osjećaj nesigurnosti i straha. Osjećaje koje nisu zaslužili jer uredno obavljaju svoje građanske dužnosti, uredno podmiruju svoje račune i poreze iz kojih se financiraju sustavi zaduženi za sigurnot hrvatskih građana.
Eskalacija nesigurnosti kojoj svjedočimo, s pravom u nama budi sumnju u nestabilnost u državi, a iz koje recipročno proizlazi nesposobnost zaduženih za sigurnost da istu prvo zagarantiraju kako stoji u Ustavu RH, da je institucionalno provode, i na koncu, da je opravdaju. Svojom kompetencijom. Svi mi, građani ove zemlje, svakodnevno smo suočeni s izazovima, posebno na svojim radnim mjestima. Funkcijama koje obnašamo, i samim tim podliježemo odgovornosti. Odgovornosti za poslove koje obavljamo, bili to poslovi od društvenog, ili privatnog značaja. Odgovornost je ono što preuzimamo. Kada zasnivamo obitelj, dužni smo skrbiti o istoj. Kada zasnivamo radni odnos, u kojem postoje pravila odgovornosti. Preuzimajući posao i sustav u svoju ingerenciju, preuzimamo i odgovornost za isti. Tako je u svim sferama društva, tako je u izvršnoj vlasti. Sigurnosnim sustavima, policiji, državnim službama, politici. Posao kojeg se uhvatimo, drugim riječima, moramo biti sposobni odraditi po uzusima koji isti iziskuje. Posao sigurnosti, ključan je u ovoj priči, a on iziskuje visokokvalificirane ljude koji su spremni prepoznati u društvu bilo kakve naznake nesigurnosti.
I djelovati.
Slučaj 1. Zavadlav
U mjesecu siječnju prošle godine u Radmilovićevoj ulici u Splitu policija je zaprimila dojave užasnutih građana o pucnjavi usred bijela dana i mladiću koji hoda Šperunom sa automatskim oružjem u rukama. Mladić, 25 – godišnji Filip Zavadlav, uzeo je tog dana zakon u svoje ruke i započeo krvavi pohod koji je šokirao Split, ali i čitavu Hrvatsku.
Mnoge kritike tih dana stizale su na račun splitske policije, od činjenice da im je trebalo nekoliko sati da lociraju ubojicu koji je šetao gradom sa puškom u rukama, no idućih dana kritike uznemirenih građana stizale su najviše na račun sustava. Sustava koji je dozvolio ili čak doveo do toga da netko uopće uzima "stvar u svoje ruke", a što je rezultiralo s tri izgubljena života.
Slučaj 2. Bezuk
U mjesecu listopadu iste godine pred zgradom Vlade na Markovu trgu pojavio se 22 godišnji Danijel Bezuk s automatskim oružjem u rukama. Prvo ranjava policijskog službenika pred samom zgradom, a zatim rafalnom paljbom puca po istoj, da bi potom u bijegu od policije počinio samoubojstvo.
Događaj je šokirao hrvatsku javnost koja se još nije oporavila od slučaja "Zavadlav" i otvorio niz pitanja na koja do dana današnjeg nismo dobili jasne odgovore. Koje su institucije zadužene za sigurnost zakazale, zašto je uopće došlo do mogućnosti da jedan mladić "uzim stvar u svoje ruke" i pritom teško ranjava potpuno nedužnog policijskog službenika i zašto je došlo do situacije, kao i u slučaju "Zavadlav" da bilo tko od nas, građana RH koji uredno plaćamo porez i samim tim servisiramo sustav i sigurnosni državni aparat – može biti ubijen usred bijela dana. Samo zbog činjenice da se zatekao "u krivo vrijeme, na krivom mjestu".
Slučaj 3. Koloper
U subotu, dakle niti tri mjeseca od gore navedenih događaja, policijska uprava šibensko – kninska objavila je priopćenje o događaju u Vodicama koji je ponovo potresao i šokirao naciju. Šibenski poduzetnik ubijen je u svom automobilu, a zatim se saznalo kako su još tri mrtva tijela pronađena u ostalim djelovima grada rafalima iz automatske puške.
Branko Koloper, poduzetnik čija je tvrtka zapala u dugove i probleme odlučio je „uzeti stvari u svoje ruke“, pa se zaputio u krvavi pohod u kojem je stradala Radojka Danek, stečajna upraviteljica rečene tvrtke, Toni Šparada, direkotor tvrtke za prikupljanje sekundarnih sirovina, te Tedi Slamić, izvršni direktor trgovačkog poduzeća „Djelo“ kojeg je Koloper smatrao izravno odgovornim za situaciju u kojoj se našla njegova tvrtka.
Kao i u slučaju "Zavadlav" i u slučaju "Bezuk", Brano Koloper nije tražio pomoć ili pravdu od institucija, već je istu odlučio sprovesti sam, dakle uzimajući automatsku pušku i pucajući po gradu po ljudima za koje je, kao Zavadlav i Bezuk, smatrao odgovornima za svoju situaciju.
Institucije ne rade svoj posao
Kada se u kratkom vremenskom periodu dogode ovakva tri stravična slučaja "uzimanja pravde u svoje ruke" tada govorimo o slomu sigurnosnog sustava kao i o debaklu države i njenih institucija koje su dužne osiguravati mir i sigurnost na svojim ulicama i među svojim građanima. Svojim poreznim obveznicima, ljudima koji ih plaćaju da rade svoj posao. Posao koji je trebao dovesti do toga da se te situacije ne dogode.
No ono najstrašnije, izuzimajući naravno gubitak toliko života i tragične sudbine svih obitelji uključenih u njih, osjećaj je nesigurnosti koji se uvukao u sve nas. Građane ove zemlje koji smo nažalost postali svjesni da možemo stradati ako izađemo na ulicu kupiti kruh. Potpuno nevini i potpuno nedužni, samo zbog činjenice da smo se zatekli "na krivom mjestu, u krivo vrijeme".
Nije mi namjera u ovom tekstu analizirati sustav i zemlju u kojoj živimo. Svi mi kao građani ove zemlje znamo u kakvom sustavu živimo i zaslužujemo bolje i zaslužujemo više. Sigurnije mjesto za život, kako nas, tako i naše djece. Na koncu, za to odvajamo od svojih usta, da djecu jutrom u školu možemo poslati mirni. Vjerujući kako ih neće pogoditi kakav zalutali metak nekog Zavadlava ili Bezuka koji je odlučio baš taj dan "uzeti stvar u svoje ruke".
Dubinska analiza svih tih slučajeva pokazat će nam i dokazati ono
što svi znamo. Društvo i sustav u kojem živimo duboko su
neljudski, potpuno okrenuti protiv svojih građana nauštrb
nekolicine i izabrane kaste, no mi odavno sve to znamo. Ono što
je sasvim jasno danas i ono što moramo promijeniti odmah,
isti tren, jer smo u nemogućnosti kratkoročno promijeniti sustav,
jesu ljudi zaduženi za našu sigurnost.
I ti su ljudi podbacili. Shvatili smo na ova tri slučaja da su
nesposobni, nestručni i nekompetentni za poslove koje obavljaju i
bilo bi moralno, ako ne i profesionalno, da istog ovog dana dok
pišem ovaj tekst svi podnesu neopozive ostavke.
Od nadležnih u sigurnosnim sustavima, policiji i pravosuđu, do političara zaduženih da osiguravaju i servisiraju isti. Od vrha do dna, bez iznimki.
Od običnog načelnika policije – pa do premijera.
I ovaj put svi to moramo shvatiti i tražiti ozbiljno. Ja odbijam živjeti u zemlji u kojoj mi dijete može nastradati na putu do škole. Jer je netko odlučio "stvar uzeti u svoje ruke". Za takvu vrstu nesigurnosti netko konačno mora odgovarati ovom narodu.
