Pozitivan koncert, zasigurno najveća i najznačajnija „masovka“ regionalnih bendova, dogurala je do svog jedanaestog izdanja, što je bio sasvim dovoljan razlog da nekoliko redaka posvetimo ne samo njemu, već i festivalima koje po mnogočemu možemo smatrati njegovim prethodnicima.
Riječ je o jednoj od rijetkih, kako i samo ime govori, pozitivnih pojava u novijoj povijesti urbane glazbe ovih prostora koja je rasla iz godine u godinu te čak i manjim (gledano iz pozicije srednje struje) bendovima omogućavala nastupe u velikim, do posljednjeg mjesta ispunjenim dvoranama. Također, svi koji svoj ukus vole smatrati „urbanijim“ barem na te dvije večeri steći će dojam da žive u glazbeno civiliziranoj zemlji, a medijsko praćenje „Pozitivca“ osigurat će barem mali predah od neprestanog bombardiranja tračevima, selfiejima i informacijama o svakodnevnim aktivnostima i „dramatičnim“ ljubavnim brodolomima hrvatskih estradnih zvjezdica.
To nas dovodi do paralele s dvadesetak godina starim Fiju Briju festivalom koji smo, u trenutku kada se pojavio, stvarno dočekali kao nekakvo kratkotrajno buđenje iz noćne more. U to vrijeme, ratni užasi gotovo su uništili hrvatsku rock scenu čiji su protagonisti mogli nastupati samo u nekoliko gradova po Lijepoj našoj i Sloveniji, a organizirati nešto nalik suvisloj koncertnoj turneji predstavljalo je pravu nemoguću misiju. Fiju briju tada smo doživjavali kao tračak nade da ćemo uskoro opet moći živjeti normalno, oaze u kojima nije bilo dance poskočica i srcedrapateljnih domoljubnih pjesama, a presjek najboljeg od tadašnje rock scene dao je naslutiti da će i naša generacija dobiti heroje usporedive sa slavnim novovalcima. Upravo na tim svirkama Zagrebu su se, po prvi puta nakon raspada Jugoslavije, vratili odbjegli Darko Rundek, „umirovljeni“ Davorin Bogović i Buldožeri, reunion nastupe odrađivali su svi od Parafa i Pankrta do Laufera, a upravo je Urban ušao u legendu otpjevavši „Oči boje meda“ Ekatarine Velike, benda koji je, kao i sve druge srpske im suvremenike, tadašnji režim pokušao izbrisati iz kolektivnog sjećanja. Majke, Pipsi, Hladno Pivo, Kojoti i gomila drugih konačno su dobili priliku za izlazak iz malih klubova na najveće pozornice i zagrebački Dom sportova pretvarali u jednu od prvih postaja na putu prema mainstreamu. Značaj potvrđuje i činjenica da se spomenute iz današnje perspektive smatra „Fiju Briju scenom“ premda glazbeno, ponekad i generacijski, nisu imali pretjerane veze jedni s drugima.
Svojevrsni nasljednik ovog festivala bio je „Zagreb Gori“ na Šalati, no on se unatoč uspješnom startu i nekolicini zaista mitskih koncerata (nastupi Haustora i originalne postave Filma te prvo poslijeratno ukazanje Partibrejkersa), vrlo brzo preselio u legendu. Istu sudbinu doživio je i Rokaj Fest na Jarunu iako je u svom oproštajnom izdanju regionalnim rock prvoligašima pridodao i britanske indie velikane poput Primal Screama i The Charlatansa, odnosno londonske punk prvoborce Wire.
(Grgur Zucko/PIXSELL)
U tom kontekstu djeluje pomalo čudno što se „Pozitivac“ održava već 11 godina i što, dapače, svakim novim izdanjem postaje sve uspješniji. Jedan od razloga svakako je besprijekorno osmišljen line-up, sastavljen od onih koje su stariji među nama gledali na svim festivalima spomenutim u ovom tekstu i njihovih najpopularnijih „nasljednika“ kao što su Dubioza Kolektiv, S.A.R.S. i Brkovi. Strategiju „za svakoga ponešto“ zaokružuju „oni koji dolaze“ poput Punčki i repera High5, a pridodamo li tome i zaista nisku cijenu ulaznica te impresivno novinarsko nabrijavanje, mogli bismo naslutiti zašto se i kako davnašnji humanitarac protiv AIDS-a pretvorio u jedan od najvećih hrvatskih koncertnih fenomena.
