Prije desetak godina visokopozicionirani direktor jedne od najvećih izdavačkih kuća u Hrvatskoj u nevelikom je društvu pojašnjavao kako opstaje u korporativnom svijetu i koji su mu principi pritom najvažniji. Čitava mudrost svela se na samo jedan moto – uvijek pronađi nekoga tko je ovlašten staviti potpis na odluku umjesto tebe, potpisuju se samo nevažne odluke.
Mada se tada taj princip činio kao ekstremna mjera opstanka u mutnim financijskim bespućima dotične tvrtke, tog je direktora držao neko vrijeme na toj poziciji, a i poslije njegova odlaska nije ga se mogla dokačiti niti jedna parnica jer je čovjek iza sebe ostavio jako malo potpisa, i to onih nebitnih.
Ambiciozni dečko iz Koprivnice, kasnije poznat kao potpredsjednik Vlade za gospodarstvo i trenutno najslavniji stanovnik remetinečkog pritvora, Damir Polančec primjenjivao je upravo suprotan princip. Potpisivao je sve i svašta i doveo se u ulogu onog koji zatire tragove moćnijima iznad sebe. Mislio je da će njegovi politički pokrovitelji trajati vječno, odnosno barem toliko dugo da više ne bude važno što je tko i za čiji račun radio dok su oni vladali. Ne bi bilo pošteno proglasiti Polančeca naivcem, jer puno je ministara gospodarstva već prodefiliralo prije njega i tko zna što bi sve isplivalo iz njihovih mandata da se glavni državni odvjetnik Mladen Bajić odlučio na češljanje njihovih odluka. Ali, nije. Detaljno pretresanje visokopozicioniranih državnih dužnosnika koji su ostali bez političke zaštite postalo je moderno tek kasnije i Polančec je uhvaćen u istražiteljsku mrežu baš u tom prijelaznom razdoblju. Slobode ga je vjerojatno stajala kriva procjena da je za njegov politički opstanak važnije ispunjavanje do tada važećeg kriterija posluha prema gore nego pokrivanje vlastitih leđa.
Sudeći po dosadašnjem tijeku istrage, u megaprocesu koji se priprema protiv Polančeca izostat će svojevrsna katarza koju je javnost, mjesecima bombardirana detaljima afera i podacima o stotinama milijuna štete učinjene HEP-u, opravdano očekivala. S popisa od oko 50 svjedoka koju je istraga najavila izostala su imena Polančecu nadređenih ljudi, bivšeg premijera Ive Sanadera i aktualne premijerke Jadranke Kosor, koji bi u najmanju ruku trebali javnosti objasniti, uz pretpostavku da doista nisu ništa znali o aferi trgovanja strujom, kako to da im je čovjek s kojim su najuže surađivali uspio pred nosom državu oštetiti za 600 milijuna kuna. Iako će se u javnosti vjerojatno pojaviti tumačenja o tome da su neki u aferi HEP dobili zaštitu, realna situacija vjerojatno je puno prozaičnija. Logika je svakog tužiteljstva ići onoliko daleko koliko se može dokazati i koliko potpisani papiri i ugovori te iskazi svjedoka pokrivaju optužnicu. Sve ostalo nepotrebno ugrožava slučaj.
No, i obrana ima svoju logiku, pa je usmjeravanje reflektora na Polančecove šefove i suradnike iz vrha vlasti sasvim legitimna strategija. U situaciji u kojoj više doista nema mnogo za izgubiti, Polančec je odlučio na saslušanje pozvati cijeli uži kabinet Vlade iz vremena kada je 2007. godine potpisan sporni ugovor između HEP-a i TLM-a, prema kojem je HEP struju prodavao nerealno jeftino šibenskom TLM-u, da bi je TLM slao dalje mostarskom Aluminiju.
Osim Sanadera i Kosor, odvjetnici će na svjedočenje pozvati i vječitog Polančecovog rivala iz Vlade, ministra financija Ivana Šukera, ministra mora, prometa i infrastrukture Božidara Kalmetu te nekoliko ključnih ljudi HDZ-a, poput Vladimira Šeksa i Andrije Hebranga, koji je otvoreno stao u obranu Polančecovih odluka. Svi oni, zakonski gledano, nemaju obvezu odgovoriti na ovaj izazov Polančecovih odvjetnika, ali bit će jako teško opravdati činjenicu da nisu željeli sudjelovati u raščišćavanju slučaja u kojem je optužen najviše rangirani politički dužnosnik u povijesti hrvatskog pravosuđa.
Borba protiv kriminala i korupcije na visokim političkim razinama, koju Vlada promovira već godinama, uključuje, naime, i aktivno sudjelovanje, a manevra obrane ne bi se trebali pribojavati oni kojima su ruke potpuno čiste.
