Karlovačkog učitelja informatike Predraga Novkovića Mihalića su u studenom 2008. godine dvojica njegovih kolega nagovarala da uzme nove udžbenike i radne bilježnice. Spojili su ga s promotoricom nakladničke kuće, no nakon što je održala prezentaciju, Predrag nije bio zadovoljan i nije uzeo udžbenike. To nije odgovaralo dvojici kolega koji su mu nakladnika "preporučili", pa su mu počeli fizički prijetiti. Hrabri je Predrag potom odlučio kolege prijaviti policiji i prosvjetnom inspektoratu.
U nekakvom idealnom društvu, ova priča završila bi hapšenjem dotičnog dvojca, istragom o nakladničkoj kući, a Predrag bi negdje oko Božića bio nagrađen nekakvim ordenom za građansku hrabrost. U društvu u kojem živimo inspekcija je odbila izaći na teren, Predrag se slomio pred pritiscima kolega i uskoro dao otkaz, a naknadno je nepravomoćno osuđen zbog klevete, te bi trebao platiti 3000 kuna kazne i troškove suda. Time se Predrag pridružio cijelom odredu hrvatskih građana koji su dobili po prstima jer su se odbili držati narodne mudrosti – "Bolje svašta izist nego svašta reć."
Kao klinac od sedam, osam godina prisustvao sam cjelonoćnom vijećanju muških članova familije o tome treba li policiji prijaviti učestale krađe goriva iz motorne pumpe koja se, iz praktičnih razloga, nije donosila doma nego ostavljala na potoku. Počinitelji su se znali – lokalni mulci koji su svi odreda odjednom zabrijali na motore. Mlađe muške glave bile su za policiju, a stariji nisu htjeli ni čuti za tu varijantu. Argument je bio jednostavan: "Na kraju će svit napast nas jer smo doveli policiju u selo." Po njihovoj logici, temeljenoj na godinama iskustva, stvar je bila kristalno jasna – puno veći krimen od same krađe goriva je javno govorenje o tome, pogotovo jer su počinitelji "naši momci". Time si, naime, osramotio selo i tako mu nanio puno veću štetu od par litara goriva.
Norčev princip
Princip o kojem govorimo svoje je najsvjetlije trenutke doživio za vrijeme opće histerije oko hapšenja Mirka Norca. Nitko od onih koji su se u to vrijeme transformirali u našeg generala nije vodio polemiku o tome je li on kriv ili nije. Svi su znali da je, ali to uopće nije bila tema. Tema je bila treba li mu zbog toga suditi ili ne, je li zločin opravdan te je li zločin počinjen u obrambenom ratu uopće zločin. Haški svjedoci, novinari koji su o njegovim zločinima pisali, općenito svi koji su govorili o gospićkim zločinima, bili su napadani kao izdajnici, drukeri, ukratko – gamad najgore vrste jer su, govoreći o "našim zločinima", sramotili Hrvatsku.
Svaki narod, zajednica, pleme, nazovimo to kako nam drago, ima neke svoje principe, narodne mudrosti, običaje, nepisane zakone i tako dalje i tome slično. Pitanje je samo kako će se službena vlast odnositi prema njima. Njen posao je da narod odgaja ili ako je potrebno – preodgaja. Konkretno – ako je negdje bio običaj da se guzica briše kamenom, tu su sredstva informiranja, obrazovni sistem i raznorazne institucije kojima je zadatak ljudima objasniti da postoji toaletni papir te ih uputiti u sve tajne njegovog korištenja.
Dobili po prstima
Na polju građanske hrabrosti, naša službena vlast uporno podbacuje u preodgajanju. Tko god je u Hrvatskoj pokazao i najmanju dozu građanske hrabrosti, dobio je po prstima – od Ankice Lepej, koja je progovorila o Tuđmanovim računima, preko Vesne Balenović, koja je ukazala na nezakonite radnje koje su u to vrijeme radili ključni ljudi Ine, pa do učitelja s početka ovog teksta. Sustav ni u jednom od tih slučajeva nije mrdnuo prstom da te ljude zaštiti. Dapače, još ih je i kaznio.
Zašto sustav to uporno čini? Odgovor je više nego jednostavan. Zato što stoljetni princip "Bolje svašta izist nego svašta reć" savršeno odgovara njegovim najvišim predstavnicima. Pogledajmo samo slučaj s premijerkinim stanom. Način na koji je ona došla do tog stana bio je tema do prošle nedjelje. Sada je tema hoće li premijerka tužiti HRT jer su se Stanković i Pilsel usudili pričati o tome.
