H&M stigao i u Hrvatsku. Preciznije, otvara nekoliko dućana. Pa su se na VIP partyju povodom otvorenja jednog od njih okupile jake hrvatske celebrity snage, pozdravile dolazak ove "kvalitetne & jeftine" modne marke u naše krajeve, a posebno je inspiriran bio Marko Grubnić aka Modni Mačak, koji je tom prigodom izjavio: "Ljudi su nezadovoljni, cijelo vrijeme mediji donose vijesti o prosvjedima, dobro je da konačno ima i neka dobra vijest" i tako, a da toga vjerojatno nije ni svjestan, izgovorio istinu globalnih dimenzija.
Globus je, na najavu ovih otvaranja, pokušao odgovoriti na pitanje kako su H&M-ovi proizvodi tako jeftini, ali to nije otišlo dalje od uvijek istog palamuđenja o štedljivosti i "dobrom gospodarenju" – u H&M-u uposlenici nemaju službene mobitele, nema razbacivanja luksuznim cateringom ni skupocjenim pićima, a čak se i gazda Karl-Johan Persson vozi u ekonomskoj klasi. Toliko je, naime, skroman da se uposlenicima koje sretne u liftu uvik lipo javi.
Njemački Die Zeit je prije nekoliko mjeseci objavio tekst veličine omanjeg lancuna, odgovarajući u njemu na isto pitanje kao i Globus, ali je, nekim čudom, došao do drugačijih odgovora.
Subvencije države, minimalci sirotinji
Priča počinje u Teksasu, u gradiću Lubbock, u kojem živi 225.000 stanovnika, uglavnom od uzgoja pamuka, od kojeg dobar dio završi u pogonima H&M-a. Poljoprivrednici o kojima je ovdje riječ imaju najmodernije strojeve, strojeve koji zamjenjuju i do 300 radnika, ali im ipak država mora uskočiti sa subvencijama.
Tako je Amerika u zadnjih deset godina svojih 19.000 proizvođača pamuka subvencionirala s 25 milijardi dolara, subvencionirajući posredno i H&M, a na koncu i oduševljenje Marka Grubnića cijenom njihove majice. (Sjetite se ovog kad se sljedeći put povede polemika o tome treba li subvencionirati brodogradnju i poljoprivredu u Hrvata ili je prepustiti otvorenom tržištu.)
Potraga za odgovorom na pitanje o cijeni H&M-ovih proizvoda iz Amerike ide u Dhaku, glavni grad Bangladeša, u kojem su tvornice tvrtke Dulal Brothers Unlimited, koja na dan obradi 50 tona američkog pamuka, što je ekvivalent od 125.000 majica, od čega pola prodaju H&M-u. U proizvodnim halama tvornice, na zidu stoji velika brojka 250, koja ima motivirajuće djelovati na radnike, a označava poželjan broj proizvedenih majica u jednom satu.
Plaće su, naravno, zakonom propisani minimalac i iznose 36 eura mjesečno, a nakon prosvjeda tekstilnih radnika i brutalnih sukoba s policijom, Vlada je taj minimalac podigla, pa sada iznosi 53 eura, na opće oduševljenje radnika, koji sada, eto, mogu financijski pomagati i obitelji.
Globalna potrošačka klasa
Sve to skupa, cijela ta priča o H&M-u i njegovim popularnim cijenama, nije ništa novo i ne razlikuje se puno od priča Nikea, Adidasa, Benettona i još gomile multinacionalnih kompanija. Novac vlada svijetom, tako je raspoređen kapital na planetu i sutra će vjerojatno padati kiša.
Ljudi koji proizvode H&M-ove majice njih ne mogu kupiti. Njih može kupiti 20% svjetskog stanovništva, oko 1,5 milijardi stanovnika planeta, koji tvore ono što sociolozi nazivaju globalna potrošačka klasa.
Tako dolazimo do Marka Grubnića i njegove izjave s početka teksta: "Ljudi su nezadovoljni, cijelo vrijeme mediji donose vijesti o prosvjedima, dobro je da konačno ima i neka dobra vijest."
Dobra vijest je da H&M u Hrvatskoj otvara dućane, a ne tvornice. To znači da još uvijek spadamo u onih 20% svjetskog stanovništva koji si proizvode H&M-a mogu priuštiti. Pitanje samo – do kada?
