Hrvatska biskupska konferencija prvi put se službeno oglasila o pitanju isticanja križeva u javnim prostorijama. Povod za ovo oglašavanje je žalba Republike Italije protiv odluke Europskog suda za ljudska prava koja isključuje postavljanje križeva u školama. Republika Italija, a evo i naši biskupi, traže, naravno, da se križevi u javnim prostorijama istaknu, po mogućnosti na što vidljivijem mjestu.
Inicijativa je za svaku pohvalu. I ne da se s njom slažem, nego predlažem da se u školama istakne ne samo jedan, nego četiri križa – na svakom zidu po jedan, tako da ga učenici vide čak i kad dođu u napast odvratiti pogled od našeg raspetog Boga. I, naravno, treba uvesti barem četiri sata obaveznog vjeronauka tjedno.
"Svaka čast budistima, ali taj njihov Buda mi je, ono, totalna pasiva. Ka, pomiri se sa stanjem stvari kakvo god bilo. Ovaj naš je, jebate, poginija za pravdu. Pa zamisli lika, stari, uleti Židovima da bi on raskinija Stari i složija Novi zavjet po kojem bi, ka, sve ljude tribalo isto volit. Che Guevara je, ono, kamilica za njega", objašnjavao mi je prije mjesec dana frend iz Splita svoj pogled na "našu" religiju. A sve zato što je odlučio ne krstiti svoje novorođenče, pa je imao potrebu objasniti da mu je Isus faca, da vjeruje da neka viša sila, koju se može zvati i Bogom, postoji, ali da zbog toga malom ne želi priuštiti susrete s predstavnicima Crkve u Hrvata, zvali se oni časne sestre, svećenici ili vjeroučitelji. Time je čovjek, baš kao Isus svojevremeno, raskinuo zavjet s Bogom kakav su preko Crkve imali njegov pradjed, djed i otac, te svom sinu odlučio ponuditi drukčiju varijantu saveza s tim istim Bogom.
Zvuči paradoksalno, ali ta njegova odluka posljedica je vjeronauka kakvog je našem junaku servirala Crkva u Hrvata – od početka osnovne do kraja srednje.
"Moj prvi vjeroučitelj, pop koje me pričestija, prodava je kalašnjikove za 250 maraka. Ono, polovni, malo korišteni. Zamisli, jebote – prvu moju hostiju, Tijelo Kristovo, mi je u usta stavija diler oružja, a niko u tom nije vidija ništa sporno – ni starci ni ekipa iz sela, niko! Ka, brani se Hrvatska, takva su vrimena, čuvaj se i Bog će te čuvat, domoljublje je to. Pa šta ih onda nije dilija mukte?! I još je aktivan, znan i u kojoj je župi, i da mi sad on jednoga dana malome prodaje spike o 'Ne ubij!' i 'Ljubi bližnjega svoga!' Ma ne dolazi u obzir!"
Naš je junak uskoro iz svog idiličnog sela došao živjeti u Split, u novu školu, kod novog vjeroučitelja. "Ma debil neki, zaposlilo ga na preporuku kvartovskog popa, pa mu je odrađiva pritisak na bivše komuniste. Mislim, imali smo tog malog u razredu, stari mu bija neki direktor u Jugoplastici prije, ono, komunist, jebiga. Mali uletija na vjeronauk da ga mi ostali ne bi zajebavali, ka da ne bi osta sa strane. A tip rastura u školi: matematika – pet, hrvatski – pet, priroda – pet. Sve pet, ali vjeronauk – četri. Brale, svi smo imali pet osim njega. Razrednica popizdila na vjeroučitelja, ono skužila žena šta se događa, a ovaj kaže nešto ka: 'On u obitelji nije steka ključna predznanja o vjeri.' Pa, čekaj, je li tebi poslanje njega izvest na Božji put, naučit ga, ili ga zbog toga jebavat u mozak?! A i on je još aktivan, i još je u mojoj osnovnoj. I predava bi mi malomu od petoga do osmoga. Ali, neće!"
Nakon osnovne, naš junak je s vjeronaukom nastavio i u srednjoj. "Tu mi je predavala neka časna koja je peglala samo po predbračnom seksu. Ono, žena zabrijala da joj je misija da nitko od nas ništa ne pojebe dok smo pod njenom paskom. I, sad, ne sićan se komu je prvomu u razredu puka film, negdi u trećem srednje, i mi joj jedan sat udrili kontru. Mislim, pola nas se već seksalo, od toga polovica prvi put na susretima katoličke mladeži. I počeli mi okolokole – ka, časna, nije vam to baš tako kako vi brijete. Ova pukla. Da kakvi smo mi to ljudi, grešna gamad, da nismo normalni i to. Histerija čista! I sljedeći sat nam uleti s onim bolesnim dokumentarcem o abortusu. A dokumentarac, ono, Teksaški masakr motornom pilom. Snimke, brale, ilegalnih abortusa u tipa osmom mjesecu trudnoće. Jednoj curi pozlilo, jebote! A časna likuje! Ka – vidite, cure, šta van se može dogodit! Tu san puka! Doša doma i reka starcima – ja više ne idem na vjeronauk! Stara ispalila, ali stari bija skroz kul. Samo me pita jesan sve sakramente obavija, ka da ne bi ima s tim problema. Njemu to sve čista formalnost. On me, ka, krstija, pričestija i krizma i sad je dalje na meni. I sad bi ja triba isto zabrijat sa svojim malim, ali kažem ti – nema šanse, neću ga ni krstit!"
Tako je Crkva u Hrvata, zahvaljujući upravo vjeronauku, ostala bez jednog malog katolika. A ovakvih primjera znam još gomilu – što ateista, što agnostika, a nađe se i koji budist koji su postali to što jesu upravo zbog toga što je vjeronauk na hrvatski način u njima probudio takav bunt prema Crkvi da kad vide časnu ili svećenika prijeđu na drugu stranu ulice.
I zato, ponavljam – četiri križa u svaku učionicu i minimalno četiri sata vjeronauka tjedno. Obavezno. To je, naime, savršen stroj za proizvodnju ateista i agnostika, pa ga šteta ne iskoristiti. Jer nastave li naši vjeroučitelji svoj posao obavljati revno kao do sada, Hrvatska bi jednog dana zaista mogla postati sekularno društvo.
