Sve je više primjera za tezu da mi i oni živimo na istom prostoru i u istom vremenu, ali u dvjema paralelnim stvarnostima. Pamet nam sole moralne nule, očajni ljudi zbog borbe za opstanak završavaju u zatvorima, a ozbiljni kriminalci svima nam se smiju u facu. Može li tko isušiti tu močvaru u kojoj se utapamo?
Birali smo, odabrali smo i jednako su nesretni i oni čiji je izbor odabran i oni koji su ostali u manjini. To govori da se zapravo nitko ne nada dobrome, pa čak ni boljemu, a mlake poruke novih vlastodržaca, nažalost, ukazuju da imamo pravo.
To je, vidite, prekršaj
Hoće li bilo koja od najavljenih promjena spasiti baku od 72 godine koja ponižena i obespravljena čeka na klupi u predvorju osječke kaznionice na odsluženje zatvorske kazne? Neutješno plače, u životu nije bila kažnjavana. Njen grijeh prema pravdi koju je uspostavila ova država kvalificira je za boravak iza rešetaka. Umjesto da u miru provodi starost, što bi joj zaštićenim iznosom mirovine, socijalne naknade ili pomoći neke druge vrste bilo omogućeno, ona svjesna rizika na prilazu osječkoj tržnici, u društvu desetaka njih iste nesretne životne priče, nelegalno preprodaje rabljenu sitnariju.
To je, vidite, prekršaj. Prekršaji se, kaže strogi sudac, moraju platiti. I to njoj nezamislivo velikih 500 kuna. Da ima novac, baka ne bi preprodavala rabljene tričarije po cičoj zimi na cesti. Zato će dug ovom trulom društvu platiti odlaskom u zatvor. Tamo još ne spava samo zato jer ni tamo za nju nema mjesta. U paralelnoj hrvatskoj stvarnosti nekoliko stotina kilometara udaljen od osječke starice živi poduzetnik Tomislav Horvatinčić. Njemu novca za odvjetnike ne manjka. Fatalnim prometnim prekršajima unatoč i podebljem spisu od 30-ak onih bez smrtnog ishoda, on je dalje ugledan građanin.
Ni mjesto, ni osoba, ni svrha
Nazovete li , primjerice, pozivni centar kako biste donirali novac za kakvu humanitarnu akciju, lako je moguće da vas s druge strane pozdravi taj ugledni građanin. Upravo on, među brojnim poznatim osobama, javljao se na telefone tijekom humanitarne akcije Zaklade Ane Rukavine. Ni organizatori ni on sam nisu shvatili koliko mu tamo nije i ne treba biti mjesto, makar to bilo i u humanitarne svrhe.
Humanitarna akcija dobro bi došla i desetogodišnjem dječaku u Zagrebu čija se hrabra majka godinama bori da dobije pravo na najbolju zdravstvenu skrb za svog mališana. Zahvaljujući njenoj njezi, ali i skupom lijeku, broj epileptičnih napada koje mjesečno trpi smanjio se s 35 na desetak, ali kutijica lijeka stoji njima nedostižnih 750 kuna. Majka ne može raditi jer skrbi o svom dječačiću, kojeg osim epilepsije muče i česte upale pluća. Jedini savjet koji je dobila je da bi bilo najbolje da svoje dijete smjesti u dom i tako riješi problem, no ona to odbija jer joj je takvo što nezamislivo.
Nije humano, ali je po zakonu
Dok se ljudski pitamo kako to da ovo društvo nema rješenja za tu majku i dijete, teško se ne prisjetiti silnih pretraga i vrhunske zdravstvene skrbi koju su uživali mnogi pritvorenici u Hrvatskoj, od onog najpoznatijeg Ive Sanadera, kojeg se danima provodilo po svim mogućim odjelima, preko ratnog zločinca Branimira Glavaša do Hrvoja Petrača. Za Petrača je država platila tisuće kuna troškova terapije za tri tjedna toplica tijekom kojih mu je tekao zatvorski staž. Na takvu kompletnu zdravstvenu njegu on po Zakonu o izvršavanju kazne zatvora ima puno pravo, dok je po nekom drugom zakonu ove naopako postavljene države desetogodišnjaku s teškim zdravstvenim problemima to pravo uskraćeno.
Jedno drugo pravo, pravo na rad, uskraćeno je radnicama Kamenskog. Nisu to zaslužile. Pošteno su radile svoj posao i radile bi ga i dalje da su im dopustili. No, našle su se na putu krupnim biznismenima koji su se, sve su prilike, željeli domoći atraktivnog zemljišta tvrtke u samom centru grada. Isisavao se novac iz tvrtke koja je ionako u tekstilnoj grani privrede u kojoj se teško opstaje. Postoje brojne indicije da je čitava operacija obezvrjeđivanja Kamenskog potpomognuta i novcem najmoćnijeg čovjeka Hrvatske Ivice Todorića. No, dok će se radnice Kamenskog izvjesno pridružiti vojsci dugotrajno ili doživotno nezaposlenih, Todorića se nitko nije usudio niti pitati o sumnjama u indirektnu upletenost u slučaj Kamensko. On ovih dana snažnim koracima zauzima i slovensko tržište. Nezaustavljiv je u svojoj nedodirljivosti. Što veći, to nedostupniji.
Tragično, a ne smiješno
Dugogodišnje toleriranje ili ignoriranje teških društvenih anomalija dovodi do možda ne tako potresnih, ali nikako manje opasnih situacija, poput one koja se upravo odvija na javnoj televiziji – one iste putem koje se informira ogroman broj hrvatskih građana. Tamo je uređivačku politiku Dnevnika pod svoje odlučio uzeti Josip Jović. Kao da već nije bilo dovoljno skandalozno što je dospio u Programsko vijeće HRT-a, Jović (najpoznatiji kao autor izmišljenog intervjua s ratnim zločincem Mirkom Norcem) urednicima Dnevnika pokušava držati lekcije o njihovu poslu. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Ne dođe li do kirurški preciznog i korjenitog zaokreta u poimanju pravde u ovom društvu, sve su šanse da će većina nas završiti kao osječka baka, očajna majka bolesnog djeteta, gladni radnik namjerno uništene tvrtke, podređeni nekoj moralnoj nuli, dok će tlačitelje, kriminalce, lopove i protuhe svih vrsta i dalje gladiti po stražnjici skupi odvjetnici koji bi i ratnom zločincu sredili uvjetnu.
Ne želimo li upravo takvo društvo ostaviti svojoj djeci i unucima, krajnji je čas za buđenje iz letargije, osvrtanje oko sebe i glasno prokazivanje svega što je nakaradno. Ili nam je ipak draže gnjiliti u komotnom beskičmenjaštvu?
