Sunce se budilo nad mojim kvartom, a ja stao pred Slaviju i bacio neku spikicu sa susjedima koji su se prisjećali istog takvog reda prije desetak godina kad su na točkice kupovali kavu, prašak, a banana se moglo nabaviti jedino u Slunju. Pa sam se sjetio povrataka s mora, jer bi tata nakon što je kupio Bubu uvijek išao preko Slunja, pa bi se ja obavezno uskoro izrigo na onim zavojima do Karlovca...
Red za kruh se nije pomicao, ali nitko nije bio pretjerano uzbuđen, malo smo cupkali, gledali na sat i, za razliku od modernih vremena – komunicirali, a ne gledali u ekran. Tada je iz njenog pravca došla ona, baš kao i onda u sedmom be, sve dok nije odselila u drugi kraj grada. Nešto između Bojane Gregorić-Vejzović i rane Halle Berry, konglomerat prelijepe crne kratkokose mačke, koja je tek netom napustila dušu krvožedne pantere i inkarnirala se na dvije noge u zgradu do moje. Stala je do mene i pozdravila me, a ja sam proskvičio nešto u krivom tonalitetu, baš kao i par godina kasnije kad sam intervjuirao Ditu Von Teese."Pa di si Sonja, nisam te deset godina vidio...". Brzo sam dao susjedi par HRD-a i zamolio je da mi uzme kilu, pa da ću kasnije pozvoniti, i predložio Sonji romantičnu šetnju kvartom. Baš tamo gdje me provela te osamdeset i neke, kad sam joj pričao o rokenrolu, smislu života i sceni iz Kose kad pogine Berger, umjesto da je stidljivo poljubim kao pravi napredni sedmaš... Frajerski sam držao ruke u džepovima, i tako smo šetali i pričali o svemu kružeći srednje starim dijelom Zagreba, od Autobusnog preko Željezničkog, do Džamije i nazad do školskog igrališta Gimnazije. Već mi je pozlilo koliko sam držao uvučenu škembu, ali sam uživao u druženju s osmom neprežaljenom školskom ljubavi, neuspješnom kao i prvih sedam. Te devedeset i neke više nije bilo Luna-parka Tivan, ni tvornice Josip Kraš, čiji je gusti dim u slučaju zapadnog vjetra svako dijete i većinu majki tjerao na brzinsko kopanje po špajzama. Tvornica Nada Dimić lagano je propadala, i nismo se morali sudarati sa stotinama debeljuškastih radnica koje su umorne nakon smjene trčkarale svojim domovima. Gomilu malih obrtničkih dučančića, postolara, RTV servisa, krojača, bravara, komisiona, auto-dijelova, bravara i čega god, zamijenile su videoteke, otkupi zlata i mjenjačnice. Ulice su bile rupičaste i zgužvane poput prve palačinke, a samo je ružičnjak u našem parku i dalje imao oblik imena TITO, u kojem je bilo posađeno 88 ruža. Kruh se moglo nabaviti jedino u tri-četiri dućana, a onda se u Pothodniku otvorio dućan koji je radio 24 sata, i bio divan izlog za guštanje u kasne noćne sate kad bih napravio pauzu između pisanja dva šalabahtera za ispit. Širi centar Zagreba je tako u deset godinaod obrtničke zone postao totalno neuslužan grad, u kojem si sve teže mogao popraviti nešto što ti je trebalo. Kultne birtije su bile pune, u buntovničkim sam danima težio što gorima i jeftinijima, pa su me znali i u Dragecu, i u Mlinovima – svi smo težili nekom svome osobnom Žnidaršiću, iako su moja najdraža destinacija bili parkovi, s jeftinom dućanskom pivicom pod nogama i slancem u čvaljama. Hodali smo kvartom, a ja objašnjavao Sonji kako volim svoj grad, i da bi mu trebalo vratiti nekadašnji sjaj, a sve mjenjačničare, i otkupljivače zlata spaliti na Trgu... U Preradovićevoj sam je počastio perecom, jedinim kojeg se u Zagrebu moglo nabaviti, prije nego što je, mislim, Klara, shvatila da ljudima treba ponuditi još nešto uz kifle, žemlje, masne krafne i bolesno masne piroške.
Zagreb je tada prešao u novu fazu. Stvari se više nisu trebale popravljati, i bilo je jeftinije nabaviti nove. Jeftiniji materijali i roba s istoka polako su uništavali obrtnike, internet videoteke, a cijene prostora i jedne i druge, pa je centar grada počeo bivati jezivo prazan. Probajte se danas po noći prošetati starom Končarovom – od sto dućana, otvoreno ih je možda deset. Kladionice su i dalje neki jeziv mikrosvijet odbačenih čudaka, koji ne žele priznati da su topovsko meso krupnih zvjerki koje nevjerojatnom slučajnošću gube utakmice od Švicarskih i Škotskih, sa zgodnim djevojkama koje kao u kavezima sjede tužnih pogleda iza svojih pulteva. Videoteke su uspješno iskorijenjene, pravi će Hrvat radije skinuti 17 terabajta kompletne bangladeške kinematografije, uključujući i dokomentarce i serijale, samo da susjedu dokaže da ima doma više filmova od njega. Umjesto Nade Dimić je rupetina puna stabala ambrozije, na mjestu Tivana i Kraša Sheraton i Cinestar, ajde, bar nešto korisno, da karta ne košta kao nekad pet... Auto Hrvatsku je zamijenio odvjetnički ured, drvni salon ured HHO-a, apoteka čeka nekog da useli, ostala je samo frizerka, ali ona mi više nije od koristi... Devedeset posto prostora su danas auto-saloni, banke, osiguravajuća društva i drogerije, osim u malom dijelu Ilice i oko nje. Više nema izloga da zastaneš i pogledaš izlog, zagrliš si curu i nešto blesavo prokomentiraš, uđeš, probaš, zezaš se s tetom u borosanama i tako uživaš u blejanju po rodnom gradu.
Sitne obrtnike zgazili su krupni, tajkuni koji imaju puno neopranog novca i ulažu u lance svega i svačega. I tada se jedan od njih sjetio pekara. Sitno plaćene trgovkinje koje će htjeti taj posao jer je manje zahtjevan od dućanskog, malo artikala, jeftina proizvodnja – i ajmo probati, možda se Zagrepčani i ostali Hrvati pelcaju. I jesu. Crni više nije po tri kune nego po 7-8, kifle i žemlje drže u izlozima valjda čisto iz neke nostalgije, totalni su hit zdrava peciva i neke egzibicije, ne možeš dobiti kilu normalnog kruha da se na glavu okreneš... Te polubijeli, ćabate, bakini, mostarski, susjedovi, s prhutom, bez glutena, bez ljubavi... Ljudi su poludili. Na svakoj tramvajskoj stanici je niknula pekara, negdje, kao u Draškovićevoj, i njih pet na pedeset metara. Hrvati su postali gladni skupog, sitnog i precijenjenog peciva i za pedesetak grama brašna plaćaju po pet kuna. Vlasnici trljaju ruke, građani žderu, kvaliteta proizvoda je više nego upitna. Nisi in ako ne jedeš graham sa zobi, a nekad smo konje s tim hranili. Ponukan savršenim okusom slanca na uglu Zelenog Vala i Medulićeve, obrstio sam 25 pekara grada Zagreba i ostao razočaran... Sve je isto, nema razlike. Sva sreća da postoje još bureci pod Dolcem, na Trešnjevačkom placu i Savici, jer su i to osakatili, čuvajte se lažnih rolica, pravi bureci odlaze u povijest, kao i onaj postalkoholni divni legendarni kiosk na Glavnom...
I tako, pekare osvajaju, vratile su se i otkupnjare zlata, u centru niču fast-foodovi. Obrtnika više nema, tete na kioscima idu na polugodišnje tečajeve za obavljanje desetak novih poslova, loto, pošta, paketi, gatanje, bukake, a nekad su samo novine i žvake prodavale... Seljaci štrajkaju, gradovi propadaju, samo pekarnicama ide dobro, jer smo svi kao fensi. Za popravit cipelu ili dati jaknu na kemijsko praktički moraš ići u shopping centar na rubu grada, za pogledati film naučiti ilegalno skidati s neta, a za čagicu uzeti taksi za Jarun, jer ni toga više nema u centru, kao ni birtija. Samo launđ barovi, nabijem vas na launđ, što god to bilo...
Sonju nisam poljubio ni drugi put kad je trebalo, treći put se više nismo sreli. Zagreb je i dalje moj, divan i poseban kao i u svakoj dekadi, ja ga svim srcem volim, i uvijek cinično kritiziram svaku vlast koja ga ne pazi dovoljno. Ulica mi je popravljena, ali ne mogu u njoj parkirati jer je prva zona, fasade devastirane i jezive, kvart prljav, a u parku se i dalje kočoperi 88 ruža za druga Tita. Svjestan da je pekaranje još jedan od načina krađe građanskih novaca, kao i vašarski šatori po centru grada, sliježem ramenima i nadam se nekoj boljoj dekadi. Koja možda već počinje približavanjem Zagreba Savi, tko će ga znati, dajte nam jednu pekaru po kvartu, jeble vas pekare...
