Zanimljiva je ta teza po kojoj bismo trebali biti strahovito zabrinuti jer će banke "izgubiti" sedam do 15 milijardi kuna. Navodno, arti-201307040002006 specijal-201012070191004-Radovan Dobronić ugrožava financijski sustav u zemlji. Određeni mediji i analitičari strašno su se uspaničili zbog te presude. Nisam stručnjak i neću tvrditi da u potpunosti razumijem sve finese kompliciranih ekonomskih odnosa, ali zdravorazumski bih stvar postavio ovako. Banke su izdavale kredite koje su isplaćivale u kunama, a vezali su ih za franak (ili euro). Regulator, HNB, ih nije tjerao da te kredite imaju u potpunosti, već samo u dijelu, pokrivene švicarskim francima, dakle, banke nisu morale od nekoga posuditi sve te franke da bi izdale kredite. Novac su isplaćivale u kunama a on je dolazio iz štednih depozita, kunskih ili eurskih, te iz zaduživanja u inozemstvu, opet u eurima. Kada je švicarac uzletio, njihovi su se prihodi povećali, a troškovi su ostali isti, jer je euro u odnosu na kunu ostao gdje je bio. To im, međutim, nije bilo dovoljno, nego su još i povećale kamatu. Milijarde koje će sada navodno "izgubiti" računovodstvene su vrijednosti nastale na tečajnoj razlici i povećanju kamate, to je novac koji postoji samo na papiru, nastao izračunom povećanja vrijednosti kredita zbog skoka švicarskog franka i promjenjive kamate. Kada bi se, kako je sudac naložio, vrijednosti vratile na početak, banke ne bi izgubile novac – dobile bi točno onoliko koliko su izračunale da trebaju dobiti kada su te kredite izdavale.
Nadalje, njihove su bilance opterećivale rezervacije za loše kredite, koje su se povećavale s godinama, povećavale iz jednostavnog razloga što ljudi nisu mogli plaćati sve veće kredite u uvjetima sve slabijeg gospodarstva, pada plaća i zaposlenosti. Koliko bi te rezervacije bile manje da se rate kredita u "švicarcima" nisu povećale i za 50 posto? Bilo bi ih, sigurno, jer neki su ljudi izgubili posao, nekima su smanjene plaće, ali bi li ih bilo manje?
Kad smo već kod toga, bi li kriza bila tako duboka da stotine tisuća ljudi nisu bili primorani svoj novac davati bankama, umjesto da kupuju proizvode, neke od njih čak proizvedene u Hrvatskoj?
Ima se dovoljno para
Bankobrižnici se igraju s vrlo opasnim izjavama. Tvrdeći da bi eventualne isplate, odnosno povrat novca koji su preplatili dužnici, banke doveo u insolventnost, oni praktički zazivaju navale na šaltere. Da bi upravo to spriječila, Zagrebačka je banka, kao najveća u Hrvatskoj, odmah priopćila da ima dovoljno kapitala da normalno posluje čak i kada bi sav taj novac morala isplatiti u kešu. A i druge su banke koje su bile tužene sasvim dovoljno pokrivene, prema tome, toga se ne moramo bojati, osobito stoga što će banke, bude li ikad došlo do toga da dužnici krenu s individualnim tužbama za povrat novca, moći vrlo jednostavno prebiti to dugovanje s glavnicom njihovoga duga. Drugim riječima, samo će računovodstveno priznati da su već primile veći dio novca koji su posudile.
Ovo neće platiti država
Iz istih se izvora čuju i mišljenja kako je zapravo za sve kriv regulator, HNB, a time i država. Iako se slažem da su regulator i država dopuštali (i dopuštaju) svašta što nisu smjeli, ne sviđa mi se kamo takvo rezoniranje vodi – oh ne, gospodo, bude li presuda potvrđena, tu lovu neće ovoga puta iskeširati država.
Na tome je tragu i arti-201307040200006, neka se banke izvole same bakćati s presudom kako znaju i umiju. S druge strane, Linić je ciničan, jer kao ministar i političar koji pripada socijaldemokratskoj opciji sam nije učinio ništa da bi zaštitio građane.
Promjena pravila igre
Ne znam ima li presuda suca Dobronića ikakvu šansu da bude potvrđena. Navodno, tvrde neki, ima i slaba mjesta, na koja će "udariti" odvjetnici banaka, koji su cijelom slučaju, čini se, do sada pristupali dosta nonšalantno, gotovo s podsmijehom. Nisam ni pravni stručnjak da bih znao procijeniti je li sudac negdje pogriješio, no nadam se da je dobro obavio svoj posao. Jer, kad se sve zbroji i oduzme, čak i kad se uzme u obzir to da kredite nisu uzimala ni djeca ni pravno nesposobni građani i da ih nitko nije silio na to da se pokušaju okućiti, da su kao odrasli i pravno sposobni ljudi trebali sami sebe zaštititi i dobro pročitati ugovor koji sklapaju, ostaje činjenica da su stotine tisuća ljudi, umjesto da žive sretne i bezbrižne živote obitelji u reklamama banaka, zaglavili u bezizlaznim siituacijama, dok banke i dalje imaju ogromne dobiti. One su možda pale, no i dalje iznose stotine i stotine milijuna kuna.
I to je ta nepravda koju je sudac Dobronić prepoznao i zaključio da je njegov posao da je ispravi. Ona se ne odnosi samo na ljude koji su nasjeli na to da je kredit u francima dobar posao, ona se odnosi i na one koji su uzeli kredite u eurima, ona se odnosi na sve nas. Godinama već prihvaćamo da je normalno da neki gube sve, a drugi se bogate, jer tako mora biti. A zašto bi baš moralo tako biti? Presuda je pokušaj da se malko drugačije protumače pravila igre u kojima neki stalno gube a neki uvijek dobivaju.
Loš znak
Loš znak za sve koji se nadamo da će Visoki trgovački sud potvrdi presudu u slučaju "švicarci" jest što je Visoki trgovački sud oborio jednu drugu, također izuzetno važnu presudu suca Dobronića – onu kojom je odbačena tužba HRT-a protiv Hrvatskog novinarskog društva u slučaju prikazivanja priloga iz cenzurirane i bunkerirane "Latinice", koju HRT zbog prijetnje tužbom jednog odvjetničkog ureda nikad nije prikazao, a pokušao je zabraniti prikazivanje jednog, izbačenog, priloga iz nje na stručnom skupu u Novinarskom društvu. Sudac Dobronić svoju je odluku utemeljio zaključkom kako je HND-ova uloga da raspravlja o cenzuri u javnom mediju, a da pravo na objavu autorskog djela ne znači i pravo na njegovo bunkeriranje. Zbog toga je Novinarsko društvo tu njegovu presudu držalo izuzetno važnom za slobodu medija u Hrvatskoj. Međutim, viša se instanca nije s time složila...
Ni u Uniji ništa novo...
Tjedan u kojem smo ušli u Europsku uniju protekao je tako poprilično zanimljivo, iako je nakon svečanosti ulaska koja nije nikoga oduševila, ali barem nije nikoga ni osramotila, ostatak događaja vezan uz EU bio prilično očekivan. Iako još od negdje 2011. godine znamo točan datum ulaska u EU, državne su službe ostale potpuno zatečene, poput zimskih službi kad zapadne snijeg u prosincu. Na granicama su nastale ogromne gužve, Dubrovnik je zamalo ostao bez goriva, a carinski službenici pojma nemaju što bi vam naplatili ako recimo poželite uvesti auto...
Tržište nekretnina je stalo jer odjednom svi stanovi trebaju imati arti-201306290179006, MUP-ove su prostorije arti-201307040211006 ljudi koji traže nove dokumente iako ih svi uvjeravaju da ne moraju imati nove dokumente. Osim, naravno, ako požele registrirati primjerice vozilo, u kojem slučaju moraju imati dokumente s OIB-om.
Na HRT-u je kaos, za što su, arti-201307050486006, a u Saboru, pak, oporba traži ostavku vlade jer je odlučila provesti arti-201307040097006, što je bila i HDZ-ova ideja.
Dakle, sve je po starom, pa se čovjek mora zapitati samo odakle premijeru Zoranu Milanoviću onaj zaključak da je arti-201306300385006
