Bolan izraz lica, suze koje su joj tijekom natjecanja klizile niz obraze i šepanje dovoljno govore kroz koliku je patnju prolazila Blanka tijekom finala u Riju. Uz tolike bolove u desnoj nozi, bronca je zapravo pravo čudo. Pomogla je svakako i činjenica da konkurencija u vrhu ženskog visa nikad nije bila slabija, pa je za zlato, kao i za Blankinu broncu, trebalo samo 1,97 metara, što se nije dogodilo još od Moskve 1980. kada je s istom visinom slavila Talijanka Sara Simeoni.
Centimetar od svjetskog rekorda
Upravo zbog toga ostaje i mali žal jer da su bolovi bili samo malo blaži, Splićanka bi se vjerojatno bez ikakvih problema vinula do toliko željenog zlata. No, zbog muke kroz koju prolazi posljednjih pet godina, zbog činjenice da je u prošlom olimpijskom ciklusu skakala toliko rijetko da su je mnogi zaboravili i otpisali, bronca iz Rija ima istinsku veličinu.
Zlato kao kruna velike karijere ostat će vjerojatno samo san, ali i bez njega je teško osporiti da je Blanka nakon svjetske rekorderke Stefke Kostadinove najveća visašica svih vremena. Dvaput je bila svjetska prvakinja, dvaput doprvakinja, ima europsko zlato, dva dvoranska svjetska zlata... Ima i drugi rezultat svih vremena, samo centimetar od svjetskog rekoda (2,08), nakon Kostadinove ima i najveći broj natjecanja na kojima je skakala iznad dva metra. Zato i ne čudi izjava koju je u prosincu prošle godine dala Telegramu.
Godine kao prednost
"Naravno da bih voljela osvojiti olimpijsko zlato, ali dio mene uvijek razmišlja – ako se ne dogodi zlato u Riju, imam priliku i za četiri godine. Olimpijsko zlato je olimpijsko zlato, to je nešto posebno, ali ako se i ne dogodi, sigurno neću ostati razočarana jer se karijera jednog sportaša najbolje definira kontinuitetom. A ja sam tu jako dugo. Bilo bi lijepo osvojiti zlato i ohrabrenje je što mnogima godine nisu igrale veliku ulogu. Dapače, mislim da su meni godine samo prednost", rekla je tada Blanka.
Galerija
Puno je zanimljivoga u tih nekoliko rečenica: od toga da ne odbacuje mogućnost nastupa za četiri godine u Tokiju do toga da činjenicu da ima 32 godine uopće ne smatra nedostatkom za disciplinu kojom se bavi. Uostalom, čak i nakon opisanih silnih bolova koje je trpjela u finalu, nakon osvajanja medalje u Riju je rekla:
"Mislim, sada sam na prekretnici - ili ću na potpunu rehabilitaciju, bez treninga i skokova dok sve to ne zacijeli, ili ću otići. Makar, treneru sam rekla da će me sada morati trenirati do Tokija."
Beitia do zlata s 37
Teško je, naravno, tvrditi da ćemo je gledati za četiri godine u Tokiju, ali takav se scenarij uopće ne čini nemogućim. Jer, za razliku od nekih drugih disciplina u kojima se tridesetogodišnjakinje teško nose s mladim snagama, u skoku u vis godine uopće ne moraju biti teret. Pet od posljednih šest olimpijskih pobjednica je bilo starije od 30 godina u trenutku osvajanja zlata, a ova posljednja, Španjolka Ruth Beitia, ima 37! Blanka će 2020. biti mlađa nego što je Beitia danas, pa zašto ne vjerovati?!
Odradi li napokon u potpunosti rehabilitaciju kako je najavila, riješi li konačno te silne probleme s Ahilovim tetivama, sve je moguće. Jer bude li zdrava, ne treba sumnjati da će je otac i trener Joško savršeno fizički pripremiti, kao i uvijek dosada. Uostalom, čak je i u Riju, uz sve spomenute probleme, djelovala fizički spremnija od većine konkurentica. Upornosti ni njoj ni njezinim trenerima nikad nije nedostajalo i zato nas neće začuditi ako je za četiri godine budemo gledali u finalu u Japanu. U zemlji u kojoj je osvojila prvo veliko seniorsko zlato krug se možda zatvori na najljepši način.