Na visini koju je Blanka preskočila dijelila su se sva odličja, a ono najsjajnije osvojila je Španjolka Ruth Beitia. Iza nje, a ispred najbolje hrvatske visašice bila je Bugarka Mirela Demireva.
"Ovo će uvijek biti moja posebna medalja, borila sam se kao ranjena srna u šumi, koja bježi od lovca i, eto, lovac je nije ulovio i osvojila je broncu. Naravno da uvijek očekuješ najbolje, dođeš na stadion i nadaš se da ćeš skočiti 2.05, ali u realnosti to nije tako. Ja 20 godina imam svoj zalet, a sada smo zbog operacije iskušavali taj drugi, s kojim nisam baš srasla. Desna noga me je jako boljela. Već sam na samom početku vidjela da ću se mučiti i boriti za svaki skok. Primila sam blokadu, no ja tu nogu ipak nisam potpuno osjećala", kazala je Blanka uz priznanje da je i sama sumnjala u svoje mogućnosti.
Galerija
"Prije dva tjedna me toliko boljelo da sam rekla da neću ići u Rio de Janeiro. Srećom, ipak smo došli u Brazil, na krilima vjere i Boga koji me vodio. Ovo je moja medalja za hrabrost, nagrada za sve boli kroz koje sam prošla", nastavila je Vlašić koja uz ovu broncu ima i pekišnko olimpijsko srebro osvojeno 2008. godine.
"Ma jeste li samo vidjeli koliko sam bila blizu dva metra? I mene je to iznenadilo. Zapravo, kad je završilo nisam ni znala da sam osvojila broncu. Ovo je stvarno moja medalja za hrabrost, moja najbolnija medalja. Mislim, sada sam na prekretnici - ili ću na potpunu rehabilitaciju, bez treninga i skokova dok sve to ne zacijeli ili ću otići", kazala je Blanka, dodavši na kraju.
"Makar, treneru sam rekla - sada će me morati trenirati do Tokija".
