Vjerojatno najbolja uloga koju je karizmatični holivudski superstar, Matthew McConaughey, odigrao bila je ona Rusta Cohlea u briljantnoj kriminalističkoj seriji "True Detective". Rust je detektiv A klase, ali je ujedno vrlo britka jezika, surov je, mračan, gotovo pa lišen emocija, s veoma dubokim filozofskim pogledom na divlji i nasilni svijet koji nas okružuje.
Cohle je u "True Detectiveu" izrekao hrpu pamtljivih rečenica, to jest citata, a jednim od njih savršeno je opisao koliko je zapravo tanka granica između realista i pesimista. "Gledaj, smatram sebe realistom, u redu? No, filozofski gledano mene će nazivati pesimistom", pojasnio je Cohle nabrušeno, preko "one stvari", svom partneru Martyju Hartu, kojeg je u seriji, jednako briljantno, utjelovio Woody Harrelson, a koji se silno trudio dokučiti, nakon mjeseci zajedničkog rada, kakav je njegov misteriozni partner u svojoj suštini.
Realisti su u današnje doba, ako pitate autora ovih redaka koji se i sam smatra takvim, vjerojatno najprizemnije osobe, svjesne sebe i svoje okoline, osobe koje će se znati snaći u životu, znati prihvatiti trenutnu situaciju kakva god da je i koje neće dozvoliti da ih nešto iznenadi pa i razočara. No, s druge strane realisti nisu pretjerano omiljeni u kolektivima, ostavljaju dojam namčora, često su "ubojice" razgovora, odnosno kako to Rust Cohle kaže, "loši su na partijima".
Dalić se promijenio
Međutim, realisti nisu pesimisti, odnosno, nisu krivi i ne bi se trebali smatrati krivima zbog svog poimanja svijeta koji ih okružuje, posebice ako je on iskvaren, zatrovan i beznadan. Realist će isto tako prepoznati i istaknuti pozitivne stvari, te u njima itekako uživati, ali taj element gotovo nitko tko ih okružuje neće primijetiti. I upravo zbog toga, zbog ignorancije svijeta spram realista, granica između realista i pesimista gotovo da i ne postoji.
Pesimisti su osobe s vrlo toksičnim pogledom na svijet. U svemu vide nešto negativno, nešto loše, preuzimaju defetistički model razmišljanja, skloni su odustajanju jer ni u čemu ne vide perspektivu, kritiziraju sve i svakoga čak i kada situacija nije prigodna, a obično im, ako baš duboko zaglibe u takvo stanje svijesti, i crte lice poprimaju tu neku grubu formu koja djeluje kao kakav vizualni repelent za ostatak svijeta. Ono što pesimisti posjeduju, a realisti recimo ne, jest sklonost da svoju negativnost prošire po kolektivu, odnosno, veoma su vokalni, uočljivi i na pomalo dramatičan način izražavaju svoje stavove, pa ih okolina lako upije.
Nažalost, i evo nadamo se da smo možda u krivu, ali primijetili smo podosta pesimizma i devijacija u ponašanju izbornika, gospodina Zlatka Dalića. Dalić se u svojoj gotovo pet godina dugoj karijeri na klupi reprezentacije Hrvatske, nikada nije proslavio nekim taktičkim bravurama, nekom specijalnom igrom, sustavom, ali gotovo nikada nije odustajao od realnog pogleda na stanje stvari, te je gotovo uvijek naginjao optimizmu - sve do sada.
Mogući uzroci
U protekle dvije utakmice Lige nacija, protiv Austrije i Francuske, Dalićev govor tijela bio je gotovo pa potpuno drugačiji u odnosu na ranija izdanja, pa onda i reakcije te na kraju izjave. Sjećamo ga se na Euru 2020., prošle godine, kada je vrlo smireno i odmjereno vodio najteže utakmice, čak i onu protiv Španjolske u osmini finala. Nakon Eura nije dozvoljavao da se nastup reprezentacije na Euru naziva debaklom, priznao je pogreške, preuzeo krivicu na sebe, zaštitio igrače i prionuo na posao. Godinu dana nakon toga, Dalić se nekako promijenio. Možda je u pitanju samo trenutna faza zbog smrti oca Ivana Dalića, koji je preminuo nekoliko dana uoči utakmice s Austrijom u Ligi nacija, a izbornik je, de facto, sa pogreba došao voditi ekipu. No, možda na njega imaju utjecaja i sve češće prozivke medija i navijača koji su izuzetno nezadovoljni posljednjim izdanjima Hrvatske i već se pitaju je li možda vrijeme za smjenu.
Činjenica je da se nije previše toga promijenilo u posljednjih godinu dana, reprezentacija i dalje nema igru, neki igrači na koje se ozbiljno računalo, poput Petkovića, Rebića, Vlašića, Vrsaljka, ili su u potpunosti na margini momčadi ili više nisu niti na popisu. Isto tako, činjenica je da Hrvatska kožu prodaje vrlo jeftino i kocka se s ugledom i reputacijom svjetskih doprvaka. Činjenica je da se reprezentacija provlači kroz kvalifikacije, da ima katastrofalan omjer od dvije pobjede, dva remija i osam poraza u Ligi nacija. Činjenica je i da od SP-a nismo pobijedili niti jednu veliku reprezentaciju osim Španjolske u studenom 2018. godine u Ligi nacija. A činjenica je, isto tako, da reprezentativci sve gore reagiraju na kritike i da ne izgledaju baš potpuno motivirano i zadovoljno.
U prethodne dvije utakmice Lige nacija, protiv Austrije u kojoj su Dalić i dečki doživjeli težak poraz, i protiv B momčadi Francuske u kojoj ih je Andrej Kramarić spasio od poraza golom iz penala, Dalić je djelovao izrazito nervozno, namrgođeno, ljutito, imao je burnih reakcija na promašaje, negodovao je, a režiser prijenosa je često gurao izbornika u prvi kadar i kao da je isticao da nešto s njim nije u redu. Dalić je nakon obje utakmice bio pomalo nervozan, da ne kažemo i ljutit, a posebno je ogorčen bio na zvižduke domaće publike upućene njegovim dečkima u Osijeku.
Nervozni istupi
"Dečki su pokazali karakter i uzeli bod. Možda su mogli i više. Da izgube i 10 utakmica u nizu, oni to nisu zavrijedili... Slažem se da se kritizira mene kao izbornika, ali igrači su dali sve za Hrvatsku i to opet pokazali. Ne zamjeram dečkima ništa, oni daju sve od sebe. Nekad to nije najkvalitetnije, ali trud je na nivou", kazao je to Dalić nakon Francuske.
No, onda je nastavio sipati žuč po Ligi nacija, natjecanju u kojem se njegova reprezentacija uglavnom sramotila. "Ne mogu reći da je netko kompromitirao svoj sastav, nema takvih. Neću donositi sudove nakon Lige nacija, rekao sam već da meni ona ne ide. Ja bih da se ona ukine. Već sutra. Nikome ne zamjeram. Znam da su igrači došli nakon malo odmora, transfera, ozljeda, ali trud je na nivou i nemam im što zamjeriti", rekao je Dalić pa u nastavku pomalo nervozno reagirao na pitanje hoće li još koga zvati. "Nećemo zvati više nikoga jer neki dečki su na odmoru, a ovi su ovdje u reprezentaciji ne žele otići iz reprezentacije sad kad je najvažnije", zaključio je Dalić.
Dalića su sve ove folklorne situacije oko reprezentacije, dojma smo, počele previše pogađati, počeo je brazditi u nekakav pesimizam, čak smo stekli dojam da je počeo dizati ruke i ono najgore, gubiti samopouzdanje. Dalić je od prvog dana svog mandata bio nekakvo vezivno tkivo reprezentacije, bavio se više psihologijom, držanjem morala na optimalnoj razini, otklanjao je konfliktne osobe, punio stožer omiljenim licima koje imaju utjecaj na reprezentaciju poput Olića, Ćorluke i Mandžukića. Radio je na tom nekom zajedništvu, na dobroj atmosferi čak i u najgorim trenucima, ali čini se da i taj entuzijazam i afirmativni modus operandi polako jenjava.
Gubi samopouzdanje?
Nismo u svlačionici s reprezentacijom, nitko osim njih, na koncu, i nije pa ne možemo sa sigurnošću reći da je Dalić izgubio samopouzdanje, da je zabrazdio u pesimizam, da širi negativnu energiju, ali nešto se promijenilo kod izbornika i to je itekako očito. Problem je što nam se bliži Svjetsko prvenstvo, što su ove utakmice Lige nacija i one koje slijede na jesen, trebale biti "fina prilagodba", odnosno, period u kojem će Dalić "popeglati" sve što ne valja i opremiti svoj sastav za nimalo lake oglede s Kanadom, Marokom i Belgijom.
Međutim, trenutno nismo baš sigurni da sve ide prema planu. Reprezentacija izgleda raštimano, Dalićeva sigurnost i mirnoća više nisu prisutni, pitanje je na kojoj razini mu je samopouzdanje, a samim time pitanje je i u kakvom je stanju reprezentacija. Spominjali smo na početku koliko toksična za ostatak kolektiva može biti ova situacija u kojoj se javno iskazuje nervoza, nezadovoljstvo, u kojoj se više prigovara, opravdava i traži alibije, nego preuzima odgovornost i traži realno rješenje.
Bojimo se da je sada već i prekasno za neke promijene na klupi reprezentacije. Dalić je nekako doveo reprezentaciju do SP-a, vjerujemo da će se i ovaj put provući kroz Ligu nacija i opstati u najvišem rangu, ali ne bismo se upuštali u prognoziranje kako će ovakva Hrvatska proći na SP-u i ne bismo predviđali debakl, barem prije kraja ciklusa Lige nacija. No, trenutno nam situacija ne izgleda nimalo obećavajuće, barem kada je u pitanju izbornik Dalić.
Vrijeme za odlazak?
Bit ćemo realni koliko možemo. Hrvatska do Katara neće stvoriti prepoznatljivu igru, neće imati čak niti regularni sastav, s obzirom na to koliko se rotira ekipa, i činjenicu da na nekim pozicijama Dalić i dalje ne zna koga bi postavio. Treba biti realan i reći da Dalić do zime neće automatizirati igru, da ako do sada nije niti neće stvoriti previše mehanizama, da neće davati prilike igračima koji su u optimalnoj formi i da će i dalje hijerarhijski pristupati selekciji, odnosno, da bi prednost mogli imati "senatori" iako nisu u formi niti igraju u klubovima bog zna kako.
Bit ćemo razboriti i realni, situacija je takva kakva je i vremena za velike promjene nema. Dakle, jedini način da Hrvatska napravi nešto na SP-u u Kataru, jest da Dalić ponovo vrati svoj "mojo", da barem povrati samopouzdanje, da se okani pesimizma, kritiziranja, da se do kraja Katara ne zamara pitanjima o otkazu, da pokuša sakriti negativnu emociju od javnosti jer će se ona toksično proširiti i na navijače, ali isto tako i na igrače, a taj je element izuzetno opasan. Što će biti nakon SP-a, rekli smo, ne znamo niti želimo prognozirati, ali možda bi promjena uistinu i bila najbolja. Kažu da je zdravo promijeniti posao svakih pet godina, a eto Dalić će taman preći tu psihološku granicu baš na Mundijalu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
