Ovo je jedna od najljepših sportskih priča ikada!

Nesumnjivo, Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona 2001.

21.6.2011.
20:33
VOYO logo

Nakon što je tijekom svoje sjajne karijere doživio čak tri poraza u finalu najvećeg teniskog turnira na svijetu, Ivanišević je smogao snage da u četvrtom navratu dođe do kraja.

Iako je tada bio na zalasku karijere, a dolazak na taj turnir nije tada dugovao svojoj kvaliteti i poziciji na svjetskoj listi, već su mu organizatori poslali pozivnicu, tek toliko da mu se zahvale za sve do tada učinjeno na Wimbledonu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pozivnica za tada tek 125. Igrača na svjetskoj ljestvici igrača bila je, očito, presudan trenutak. Goran je držao da može napraviti pothvat, no ako bi netko tada od novinara i napisao da bi Ivanišević mogao proći koje kolo, nisu ga uzimali za ozbiljno niti urednici niti čitatelji.

No, prepun motiva išao je od kola do kola i stigao do finala. No, finala su u Wimbledonu za Ivaniševića uvijek bila kobna, 1992. U finalu je poražen protiv Andre Agassija (3-2). Dvije godine kasnije, 1994. godine, svladao ga je s 3-0 Pete Sampras. Opet je Ivanišević stigao do finala, u godini uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, te 1998. godine u finalu je naletio još jednom na Samprasa, rezultat je bio još tjesniji, ali opet za Samprasa (3-2). Nesreće koje su ga stizale u finalima prepričavale su se godinama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada je te 2001. godine Ivanišević stigao do finala opet mu se nisu davale šanse, tim više što mu je suparnik u finalu bio u sjajnoj formi – Australac Patrick Rafter.

Svjedoci tvrde da je u tom finalu bila najbolja atmosfera u povijesti Wimbledona. Navijači u hrvatskim i australskim dresovima, tijekom dvoboja čula se i pjesma i skandiranje, bio je to "ugođaj s Wembleya, ne s Wimbledona", pisali su britanski mediji. Uostalom, pogledajte.

Na koncu, Ivanišević je pobijedio, ali njegovi pokreti i gestikulacije pokazivali su da je i on bio u transu, ne samo milijuni hrvatskih navijača širom svijeta. Ivanišević – Rafter 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7 – pisalo je na semaforu, no iako se i gledajući rezultat dala nazrijeti dramatičnost tog meča, ono što se u tom dvoboj udalo vidjeti uživo i tako dramatično – jednom riječju je – fenomenalno.

Bio je to dvoboj prepun obrata, nadmetanja dva teniska gorostasa od kojih je jedan bio u naletu, mislimo tu na Raftera, a drugi iskusan a s toliko nesretnih okolnosti tijekom prijašnjih finala vjerojatno zakočen. No, opet dovoljno psihički jak da se bori sam protiv sebe, protiv svojih nesretnih misli i na kraju protiv snažnog suparnika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U petom setu se Ivanišević tresao tijekom svakog poena. Shvaćajući da je toliko blizu željenog trofeja, a opet sa svim opasnostima da mu i četvrti puta izmakne, Ivanišević je proživljavao svaki udarac loptice poput metka u srce.

Fotografije i snimke zadnjeg, pobjedonosnog poena nakon kojih se Ivanišević bacio na leđa, plakavši kao malo dijete danima su obilazile svijet. Potom njegovo trčanje preko strmih tribina da bi stigao do oca Srđana, te primanje pokala, sve to izgledalo je toliko sretno, euforično, a pritom toliko ljudski. Sve frustracije zbog silnih nesreća u prethodnim finalima nestale su, no borba da bi se to ostvarilo bila je i teška ali i uzvišena.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ivanišević je tih dana bio svjetski ljubimac, on je bio primjer kako čovjek na kraju svog puta može uspjeti, unatoč toliko nepredviđenih okolnosti. Danima se pratila svaka njegova izjava, svaki njegov pokret, a velika većina najprestižnijih svjetskih televizijskih stanica pratila je njegov doček u rodnom Splitu. Gdje ga je dočekalo nekoliko stotina tisuća ljudi, na cesti, na rivi, po zgradama, na brodicama.

Jedan je engleski novinar zanimljivo napisao:

"Nitko nije više zaslužio osvojiti Wimbledon od ovoga nezgrapnog dječaka koji se vjerojatno cijeli život ne bi smirio da ovdje nije pobijedio. Ivanišević je vjerojatno jedini tip čijem se trijumfu u dubini duše veselio i njegov suparnik u finalu"!

Ovaj izvanredan opis tog finalnog dvoboja Wimbledona 2001. Godine sve rječito objašnjava. I Sam Rafter je nakon tog finala rekao:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Kada sam ga gledao kako se veseli i ja sam se počeo smijati. A vjerujte mi, nije mi bilo do smijeha. Zato sam u tom trenutku i ja bio pomalo sretan".

Ivanišević je u svojoj karijeri puno toga napravio, bio je "kralj aseva"; osvojio je 22 turnira u pojedinačnoj konkurenciji, devet puta je trijumfirao u parovima, osvojio je i Davis kup s hrvatskom reprezentacijom. No, kada god netko spomene Ivaniševića u bilo kojem dijelu svijeta, ne samo u Hrvatskoj, svakome ća pasti na um taj sjajni finale iz 2001. godine. Epski finale u kojem je Ivanišević pobijedio i suparnika i tradiciju i samog sebe. A bio je 125. na ATP listi. Nikad prije nitko slabije plasiran nije osvojio wimbledonski turnir!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, bespotrebne su tu sve riječi, a štovanim čitateljima preporučujemo samo pogledaju snimku zadnjeg, petog seta, tog finala. I danas izgleda tako dramatično i opasno za srce, iako znamo rezultat… A pogledajte atmosferu. Neponovljivo!

Možda niste znali, možda ste znali ali ste zaboravili. Prije ovoga Wimbledona, prije meča prvog kola Ivanišević je u svoju sobu zalijepio poster najboljeg hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića koji je tragično stradao u prometnoj nesreći 1993. godine. Sam je priznao da je "s Draženom svako jutro razgovarao".

...Kao da je znao, kao da je znao. Da će konačno osvojiti Wimbledon!

Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo