Reporterka Buzzfeeda jedna je od tisuća i tisuća Amerikanaca koji imaju duge post-Covid simptome. Ona smatra kako ova velika koronakriza neće završiti s cjepivom koje cijeli svijet željno iščekuje. Nidhi Prakash (33) iz Washingtona svoje je mučno iskustvo s tzv. dugim Covidom detaljno opisala za svoj matični BuzzFeed, a njezinu ispovijest prenosimo u cijelosti.
Beskrajan ciklus glavobolja, iscrpljenosti, bolova u prsima i otežanoga disanja - sve su to postvirusni simptomi koji su se kod mene provlačili tjednima, a tjedni su se potom pretvorili u mjesece, bez kraja i olakšanja.
Imam 33 godine. Prije nego što sam se zarazila koronavirusom u travnju, putovala sam non-stop zbog prirode svoga posla, bila sam između 12 i 14 sati na nogama, ponekad radeći 10 ili više dana zaredom. Između svega toga, nalazila sam vremena za satove joge i džogiranje svakih nekoliko dana.
Najbolji način na koji mogu opisati kako se sada osjećam, na kraju ove čudne, užasne godine, jest da se većinu dana budim osjećajući se kao da sam večer prije popila šest boca piva. Pranje posuđa, pranje rublja ili dulje hodanje najčešće završava nezadrživom potrebom za sjedenjem.
To je svojevrstan osjetljiv osjećaj u mojem tijelu, vunasti osjećaj u mojem mozgu. Moje disanje je li-la; kada sam umorna, događa se da zaboravim što sam htjela reći. Većinu noći trebam najmanje 10 sati sna. A ako prenaglim, to nije samo mukotrpno - zapravo je bolno, od pluća i glave do peckanja u očima.
"Nadam se da će Vam se stanje uskoro popraviti", rekao mi je jedan liječnik prije nekoliko mjeseci. To je bio cijeli opseg njegovih savjeta.
"Prije nego što mi je pozlilo u srpnju, imao sam tonu energije. Nikad ne bih uzeo pauzu, vjerojatno poput Vas”, rekao mi je Junior Ky, 27-godišnji glazbenik i savjetnik za dobrobit pacijenata u bolnici u Orlandu. “I odjednom, jednostavno me pogodilo niotkuda. Iz osjećaja da imam 27, prešao sam u osjećaj da imam 207 godina."
Ne, nismo svi u ovome zajedno
Tijekom posljednjih osam mjeseci, mi koji imamo dugotrajne post-Covid simptome, kao i oni koji su gledali kako njihovi voljeni pate ili umiru od virusa, vidjeli smo kako predsjednik Donald Trump odbija priznati da je Covid-19 ubio stotine tisuća Amerikanaca i razbolio još milijune, nazvavši to "lažnom medijskom zavjerom" - čak i nakon što se i sam razbolio.
"Ne dopustite da to dominira nad vama. Ne bojte se toga”, rekao je Trump odmah po izlasku iz Medicinskoga centra Walter Reed, gdje je bio liječen antitijelima i steroidima nedostupnima većini Amerikanaca. "Pobijedit ćemo to. Imamo najbolju medicinsku opremu, imamo najbolje lijekove, sve nedavno razvijene", hvalio se.
Naravno, stotine tisuća ljudi nisu jednostavno "potukle" virus. Sada, može li SAD biti mjesto na kojemu netko može preživjeti čak i ako ga je teška bolest izbacila iz kolosijeka? Odgovor je već dugo - ne.
Sigurnosna mreža za zaštitu osoba s invaliditetom ovdje je bila krajnje neadekvatna već puno prije pandemije. Sada zasigurno nije sposobna udovoljiti potrebama svih kojima je trenutno ili će u sljedećih nekoliko mjeseci život biti dramatično narušen dugotrajnom bolešću povezanom s Covidom.
Covid-19 me natjerao da preispitam kako razmišljam o svojemu zdravlju, poslu, ranjivosti i snazi. Pitala sam se hoće li pandemija prisiliti i našu kulturu na neke ponovne procjene. Možda će nas natjerati da preispitamo američki kult individualizma, tu ideju da je biti dobro isključivo stvar volje pojedinca.
Možda će napokon postati jasno da nismo, kao što su govorili oglasi na početku zaključavanja, "svi u ovome zajedno" i da naš propust da razmišljamo o kolektivnom zdravlju i odgovornosti znači da mnogi, mnogi ljudi propadaju kroz pukotine u krizi.
Četvrtog dana bolesti stanje se pogoršalo
Do vremena kada ćemo imati cjepivo, samo će se više nas truditi sagledati kako izgleda budućnost s usporenim tijelima i dugoročnim posljedicama virusa, pokušavajući shvatiti kako živjeti drugačiju vrstu života koliko god dugo ovo trajalo.
Kada moji dobronamjerni prijatelji izraze šok spoznajom koliko sam već dugo bolesna i koliko mi je poslodavac pružao podršku dajući mi vremena da se oporavim, sve to zacijeli. Onda budem zahvalna, ali ne bismo li svi trebali imati ovo osnovno ljudsko razmatranje? Da se možemo odmoriti i oporaviti umjesto da se vozimo na posao, potencijalno po cijenu svoga života?! Međutim, paradoks je da ako ne nastavimo raditi, ne možemo si priuštiti opstanak.
Toga 4. travnja, u subotu, otišla sam na trčanje i tada su se stvari zaokrenule. Nisam mogla prestati kašljati - pretpostavljala sam da me muče alergije. Ali, danima poslije, kašljanje nije prestajalo. Do 8. travnja, u srijedu navečer, poslala sam e-mail svojim urednicima tijekom četverosatnog napadaja kašlja.
Napisala sam da se ne osjećam dobro i da mi se kašalj pogoršao te da želim da znaju kako neću moći doći na posao. Iako sam im rekla da mi se stanje pogoršalo, zapravo sam se tada već borila za svaki udah.
Na kraju nisam otišla u bolnicu, iako sam možda trebala. Sjedeći u krevetu, gledala sam videozapise koje mi je mama poslala od liječnika na YouTubeu. Učila sam kako disati kroz kašalj od Covida i preživjeti noć.
Polako mi se vraća malo energije, ali...
Uslijedilo je nekoliko mjeseci intenzivnih bolesti, nakon kojih je slijedilo još nekoliko mjeseci poboljšanja, a zatim opet pogoršanja. Osjećala sam se kao da svakih nekoliko tjedana prolazim kroz cikluse novih užasnih simptoma.
Otprilike mjesec dana puno sam povraćala i morala sam prijeći na dijetnu prehranu. Tada sam se otprilike dva mjeseca budila svaki dan s jakim bolovima u prsima. Glavobolje, vrućice i otežano disanje dolazili su i odlazili.
Iz mjeseca u mjesec vidim kako mi se polako vraća malo energije - ali postoji stalna mogućnost, koju nitko zapravo nije mogao isključiti, da će jedan od tih zastoja biti toliko loš da zapravo završim u bolnici, ili još gore.
Jednoga dana pokušala sam odraditi YouTube joga sesiju "za vrijeme kada ste bolesni" i, umjesto toga, na kraju završila jecajući na prostirci, jer nisam imala snage odraditi te tri minute. Stalno sam se tjerala da se vratim na posao, kao da bih snagom puke volje mogla prestati biti bolesna.
Očigledna lekcija koju sam naučila ove godine glasi: ne možete se prisiliti da ozdravite od za život opasne bolesti. Pa ipak, dok je predsjednik banalizirao bolest na nacionalnoj televiziji, još sam jednom umanjila vlastitu bolest. Mogu se vratiti na posao za dan-dva, rekla sam sebi, dok sam se trudila disati. Još samo jedan dan.
Zasad postoji element slučajnosti u tome koliko su teško ljudi pogođeni Covidom - još nemamo istraživanje koje bi nam reklo zašto je zdrava 33-godišnjakinja mjesecima nokautirana, dok se neki 70-godišnjaci s drugim čimbenicima rizika mogu oporaviti za nekoliko dana.
Medicinska struka nema puno odgovora za nas
Neka od pitanja koja sam si postavljala u prvih nekoliko mjeseci bolesti: Jesam li stvarno toliko bolesna? Zašto nisam dovoljno čvrsta da se vratim i nastavim dalje? Zašto ne radim svoj posao reporterke dok svijet pada oko nas? Kakvu korist od mene imaju ljudi koje volim i svijet uopće?
Postoji nekoliko klinika širom zemlje koje se počinju posebno fokusirati na pacijente s Covidom i one s postvirusnim simptomima. Ali nema široko dostupne medicinske podrške ili istraživanja koja bi pomogla ovoj novoj populaciji Amerikanaca.
Kao nekomu s prilično dobrim zdravstvenim osiguranjem, trebalo mi je više od šest mjeseci da razgovaram s liječnikom, svojim kardiologom, koji je zapravo pokušao doći do korijena onoga kroz što prolazim.
Prošli tjedan, nakon nekoliko testova, rekao mi je isto ono što sam čula od nekoliko drugih liječnika: nije jasno zašto još uvijek nisam bolje i ne može se ništa učiniti osim odmora i čekanja. U nedostatku pravih medicinskih smjernica, shvaćamo da moramo naučiti kako živjeti s ovom bolešću.
Edukacija u tim skupinama za podršku iscrpljujuća je, ali neophodna - nešto što učimo od ljudi koji su se dugo bavili drugim "nevidljivim" bolestima, poput kroničnoga umora i lupusa. Oni su jako dobro upoznati s onime čime se sada bavimo: kada izgleda da medicinska struka nema puno odgovora za vas, a ljude oko vas teško je razumjeti ili čak vjerovati da se mučite.
Tjedan dana prije Dana zahvalnosti vidjela sam svoga rođaka, kojemu je sada 13 godina, prvi put od proljeća. Htjela sam zaplakati s jednostavnim olakšanjem što sam u društvu, razgovarajući o uobičajenim stvarima (škola, nogomet, posao, hrana, politika) i manje uobičajenim stvarima (maske, bolnice, simptomi, cjepiva).
Sljedeći dan putovala sam opet na posao, prvi put od ožujka - putovanje od 48 sati. Trebala sam spavati 17 sati kada sam se vratila kući. Shvatila sam ove stvari kao dokaz da, iako nije poput onoga što je bio, život ide naprijed. Možda kretanje malo sporijim tempom ne mora biti strašna nesreća. Imati malo strpljenja i puno suzdržanosti ne znači da odustajem.
