"Dugo vremena povezivala sam posložene i čiste stvari s opsesivno kompulzivnim poremećajem. Uvijek sam bila neuredna. Zaboravila sam kako mi točno izgleda pod jer je bio pretrpan sa stvarima. Svaka torbica mi je puna omota od žvaka, računa, sitnog novca i još malo računa. Tako da nema šanse da imam OCD. Ali opet znala sam da nisam normalna. Bila sam neurotična, nervozna i poprilično tužna. Uvijek bi me izjedao osjećaj krivnje.
Ne želim više živjeti
U utorak navečer veljače 2010. godine mislila sam da će me moje crne misli ubiti. Sjedila sam u svojoj spavaćoj sobi. Dečko je sjedio na rubu kreveta i molio me da mu kažem što nije u redu. Između vriska i plača rekla sam mu da ne želim više živjeti. Uzeo me je, stavio u auto i vozio dva sata do mojih roditelja. Jer to radiš kada imaš 21 godinu, a cura ti se želi ubiti.
Idući dan otišla sam psihologu. Bila sam jako preplašena da će mi dijagnosticirati nešto, a isto tako sam se bojala da neće. Sve sam mu ispričala. Sve svoje strahove i misli. Pričala sam dok nisam ostala bez daha. On je zastao i rekao mi da vjerojatno imam OCD. Rekao mi je sve o samom poremećaju, kako opsesije mogu imati više oblika, kako opterećenost sa čišćenjem nije jedini oblik poremećaja i kako vjerojatno imam vrstu koja nije prepoznata. Osjećala sam se oslobođeno. Sve što je rekao imalo je savršenog smisla.
Nisam sama
Nikada neću zaboraviti što mi je rekao. Kod OCD-a mozak misli kako sam ja odgovorna za bol i nesreću drugih ljudi. Druga je strana kompulzivni poremećaj kada ljudi moraju dodirnuti stvari kako se ne bi dogodile loše stvari. Oba su teško objašnjiva i stvaraju komplikacije u životu, ali ni jedan ne znači da su ljudi koji ih imaju ludi. Počela sam plakati. Znala sam da ima još ljudi s istim problemom i da nisam sama. Prisjetila sam se odmah svih svojih opsesivnih epizoda.
Kada sam imala devet godina mama je otišla u dućan po limune i juhu jer sam bila bolesna i nije je bilo možda 10 minuta. Užasno sam se zabrinula. Što ako se nešto dogodilo? Što ako je mrtva? Ako je umrla sigurno sam ja kriva pa zbog mene je otišla u dućan. Kako sam mogla biti toliko sebična? Kako ću to objasniti svojoj obitelji? Mama se napokon vratila, a ja sam bila presretna.
Bila sam u košarkaškom kampu sa 12 godina i prvi puta sam rekla prostu riječ. Odmah sam pomislila kako sam zločesta. Zašto sam to rekla? To se ne smije. Što će moji roditelji misliti o meni? Nisam mogla spavati noćima.
Sa 14 godina svi su oko mene pričali o menstruaciji, a ja svoju još nisam dobila. Odmah sam pomislila da sam zato loša osoba. Bog me sigurno ne voli i ne želi da imam djecu.
Sve će biti u redu
Moj posjet psihologu bio je prije sedam godina. Najgora stvar kod mog poremećaja je njegova nevidljivost. Nije ožiljak ili modrica i ljudi ne znaju da ga imam. Uvijek je prisutan i izaziva puno boli, a ja nikome ne mogu dokazati da on stvarno postoji. Dobivam određenu terapiju, lijekove i imam veliku podršku. Opsesije su i dalje prisutne, ali mogu ih u neku ruku kontrolirati.
Snažna sam. Emotivna sam. Anksiozna sam. Dobro sam. Imam OCD. Nisam sama. Nisam slomljena. Sve će biti u redu."
Izvor: Popsuga