U Hrvatskoj godinama postoji problem rotiranja radnika, odnosno brzih odlazaka i dolazaka radnika. Mnogi ne žele više slušati laži svojih poslodavaca da će dobiti povišicu ili da će napredovati na bolju poziciju te daju otkaz bez puno razmišljanja jer znaju da se ništa neće promijeniti i ne žele više gubiti svoje vrijeme. Čak i u ovo doba inflacije, sve više čujemo da mnogi daju otkaz. Troškovi života su toliko porasli da ljudi traže načine kako se snaći i preživjeti, a puno češće se odlučuju zbog nepovoljne financijske situacije napustiti Hrvatsku i uputiti se u bolji život. Kako nemaju dovoljno sredstva za otići u drugu državu, primorani su prodati svoje automobile i vikendice da mogu započeti život dalje.
Malo se priča o tome što su sve Hrvati morali napraviti kako bi se snašli da mogu svojoj obitelji priuštiti hranu na stolu svaki dan, ali sve češće se mogu čuti te priče i dok hodate ulicom. Danas se može reći da je sretnik onaj koji radi posao koji voli i da je za njega dobro plaćen. Osim niskih plaća, Hrvati se suočavaju sa šefovima koji ih maltretiraju tijekom i izvan radnog vremena pa tako zaposlenici ostaju i bez svog slobodnog vremena. Postoji puno situacija kada se radnici iskorištavaju pa im poslodavci niti ne isplate zaslužene plaće. Iako se vole voditi time da uvijek postoji netko tko će raditi za tu plaću, učestalim rotiranjem radnika ugrožavaju kvalitetu posla, ali i u konačnici, nitko neće trpjeti takve uvjete pa će otići.
Brojni su razlozi zbog kojih su Hrvati odlučili dati otkaz, a mi vam u serijalu Dajem otkaz! donosimo njihove priče. Kuhar Vlatko nam je ispričao kako se vlasnica hotela na Jadranu iživljavala nad njim, neprestano ga vrijeđala i iskorištavala da radi 17 sati svaki dan.
'Bilo je kao u kući velikog brata'
Vlatko (23): Radio sam u jednom privatnom hotelu koji je u vlasništvu jednog bračnog para. Bio sam ondje sous chef, a u timu sam imao još chefa i petero kolega. Sve je bilo ok, ali vlasnica hotela je bila prava vještica. Kako nam je osigurala smještaj, na sezoni smo se morali prva dva mjeseca vraćati do 22 sata u hotel. Tijekom sezone nas je pustila malo duže, ali bi nas ispitivala gdje smo bili i što smo radili. Bilo je kao u kući velikog brata. Imala je senzore i kamere svuda, sve je pratila, tko je s kime, što i kako. Radio sam svaki dan od 8 ujutro do 1 navečer. Imao sam fiksnu plaću jer da sam bio na satnici, ne bi mi dali da radim tako, bio bih im preskup, ovako su me iskorištavali maksimalno.
Što god ne bi valjalo, ona bi se naljutila kao dijete i govorila bi drugima 'odite u kuhinju i recite mu da mi složi to i to' ili bi nas vrijeđala da nemamo pojma, a onda bi zvala jednog menadžera iz drugog grada. Jednom sam slagao gablec i složio teleći perkelt, a zatim sam otišao zapaliti. Kako je kantina blizu izlaznih vrata, pušili smo vani da bi na kraju došla vlasnica do mene i rekla kolegama 'dovedite Vlatka u kantinu'. Nisam znao što se događa, odmah sam bacio cigaretu i išao unutra. Ona mi je rekla: "Što si to napravio? Želiš li otrovati 30 ljudi? Kako te nije sram?" Nije mi bilo jasno što se dogodilo, stisnuo sam se uz zid, a ona se derala na mene i rekla mi je 'ajde sad ćeš jesti taj perkelt da vidiš kako si napravio.' Probao sam jelo i bilo mi je dobro, a ona je rekla 'aha, nisi gladan, vi gore jedete delikatese u kuhinji', a jeo sam stare hrenovke i pancetu koja se vratila iz bifea i stajala vani četiri sata. Hrana za radnike nije bila nikakva. Onda sam sjeo, trpio i rasplakao se jer se pred svima derala na mene. Zvala je i tog menadžera pa mi je i on prigovarao. Nakon toga smo nas troje dali otkaz, moj kolega, chef i ja, ali nas je nekako potkupila, ispričao je Vlatko.
'Vlasnica hotela je sve vrijeđala'
Ostala ekipa je bila super, jedino je ona bila vještica. Mislili smo da ćemo izdržati još dva mjeseca i skroz ju ignorirati. Ona se pritajila, sve je bilo super prvih tjedan dana, a nakon toga bi opet sve bilo isto. Vrijeđala je sve žene u hotelu i govorila im da su kurve, a za muškarce je govorila da su životinje. Baš je bila užasna. Samo je gledala kako da nam zagorča život, a ja sam plakao svaki drugi dan skoro.
Ondje sam započeo vezu s kolegicom s kojom sam još uvijek, a vlasnica nas je proklinjala i govorila 'nećete vi dugo, ona je ovakva, ti si onakav'. Jako se petljala u privatan život, a ona se tukla sa svojim suprugom u hotelu, vidio sam to vlastitim očima. Prolazio bih hotelom i nadao se da neću naletjeti na nju. Nakon dvije godine je još uvijek sanjam. Kada smo dali otkaz, zakinula me za zadnju plaću, a kako je naravno, samo osnovno išlo na račun, a ostatak na ruke, 1500 kn sam manje dobio zadnju plaću, rekao je Vlatko.
Potrebne su povišice i slobodno vrijeme
Strašno je u kakvim uvjetima rade kuhari u Hrvatskoj, poslodavci nas većinom prijavljuju na manju plaću, a ostatak nam daju na ruke. Radi se prekovremeno dok ne padnemo s nogu i često u kuhinjama koje očito nije vidjela inspekcija. Nadam se da će se promijeniti situacija u ugostiteljstvu u Hrvatskoj. Svi bi trebali imati dva slobodna dana ili bar jedan u sezoni, ali da se onda raspored prilagodi u smislu da se uspijemo odmoriti jer tko može izdržati raditi tim tempom i to više od 10 sati.
Osim povišice koju zaslužujemo u svakom slučaju jer je i deficit kuhara, potrebno je organizirati zaposlenike kako ljudi ne bi padali s nogu i završili u bolnici. Također nikome nije potreban dodatan stres i pritisak od poslodavaca. Dobrom voljom, ali i zbog teških financijskih situacija, pristali smo raditi te poslove pa zaslužujemo zahvalu i poštivanje. Svatko od nas može otići raditi kod boljeg poslodavca, ali oni trebaju shvatiti da mi nismo njihovi robovi, poručio je Vlatko.
