Arijevci, u najširem smislu bi obuhvaćali sve Indoeuropljane, no najčešće se koristi samo za indoiransku skupinu. Gdje su točno živjeli prvi Indoeuropljani, još se raspravlja; neki predlažu prostor današnjeg Kirgistana i Uzbekistana, drugi područje današnje Armenije i Azerbajdžana ili sjever Male Azije, treći pak ističu da je u pitanju tek hipotetska skupina koju ne povezuje ništa osim jezika s obzirom na to da su materijalni povijesni ostaci prilično različiti.
Uglavnom sve što se zna o Indoeuropljanima nagađa se na temelju jezika - primjerice, pojednostavljeno, gotovo svi indoeuropski jezici imaju riječ za miraz pa je prilično vjerojatno da su naši preci živjeli u patrijarhalnom društvu.
Kad je prvi put zabilježen termin Arijevac?
Svastika na hinduističkom hramu n u Indoneziji
Puno više se zna o skupini Indoeuropljana koji danas naseljavaju Iran i Indiju. Pradomovina Indoiranaca najvjerojatnije je Euroazijska stepa, a negdje u drugom tisućljeću p.n.e., počeli su se razdvajati i seliti prema današnjem Turkmenistanu i Iranu. Ratnički narod, koji je savladao jahanje na konjima, otprilike 1500. p.n.e. dolazi u Indiju. Zemlju koju su zauzeli nazivali su Āryāvarta, a sebe Arijevcima.
Prije njihova dolaska, u dolini rijeke Ind još od petog tisućljeća razvijala se kultura koja je u mnogočemu bila i naprednija od svojih suvremenika u Egiptu i Mezopotamiji. Nakon upada nomadskih Arijevaca, razvijena civilizacija propada, a sukob kultura očit je i dandanas. Čak i nakon 4000 godina miješanja, najviša brahmanska kasta osjetno je svjetlije puti od šudre, najniže kaste za koju se vjeruje da su potomci prastanovnika Dravida.
Slično je bilo i Indoirancima koji su došli u Iran. I tamo se termin Arijevac ispočetka koristio kao naziv za pripadnike koji govore istim jezikom, a ubrzo je postala oznaka plemenitih i vladajućih. Primjerice, perzijski kraljevi Kserkso i Darije Veliki u nekim su spisima oslovljavani kao Arijevci ili arijevske krvi.
Ogrlica iz drevne Perzije sa svastikom,, stara optrilike 3200 godina
Otkuda, pobogu, Arijevci u Europi?
Zbog toga je u 19. stoljeću, u vrijeme kada se počelo uopće govoriti o zajedničkom podrijetlu Indoeuropljana, francuski aristokrat Arthur de Gobineau, iznio tezu kako su Arijevci zapravo naziv za rasu, prilično selektivno tumačeći indijsku svetu knjigu Rig Vedu. Otišao je korak dalje i tvrdio kako su Arijevci plavokosi ljudi koji su se sa sjevera Europe proširili cijelim svijetom i osnovali sve civilizacije te se potom srozali, miješajući se s lokalnim rasama.
Koliko god da je ova teorija pogrešna na toliko mnogo razina, neki Europljani su je prilično radosno prihvatili, a oni manje radikalni, koji su ipak u obzir uzimali i neke arheološke dokaze, su jednostavno tvrdili kako Skandinavija i Njemačka možda nisu domovina Arijevaca, ali su zato jedine koje su sačuvale pravi duh Arijevaca. No svi oni, čak i najradikalniji, su uglavnom govorili o arijevskim narodima, dok su ideju jednog arijevskog naroda uspostavili nacisti. Koristeći se pritom nizom različitih izvora, nacisti su u svojoj ideologiji spojili mnoge prilično nespojive teze - od eugenike i rasne higijene do okultnih praksi iz teozofije te filozofije Nietzschea, i sve to začinjeno fascinacijom orijentalnim religijama, prije svega hinduizmom i budizmom.
Kakve veze sa svime ima svastika?
Takav ideološki kupus najbolje se vidi u najpoznatijem simbolu nacizma. Prema Hitleru, zloglasna zastava s kukastim križem na bijelom krugu i crvenoj podlozi opisuje program nacional-socijalista. "Te štovane boje (crna, bijela i crvena bile su boje zastave njemačkog carstva op. a.) pokazuju naše poštovanje prema slavnoj prošlosti koja je donijela veliku slavu njemačkome narodu... Mi nacional-socijalisti u ovoj zastavi vidimo i naš program - crvena predstavlja socijalnu ideju pokreta, bijela nacionalizam, a svastika predstavlja našu misiju i borbu za prevlast arijevske rase", opisao je u knjizi Mein Kampf.
Jedna od primamljivosti svastike bila je i u tome što se radi o simbolu koji istodobno povezuje drevnu prošlost (s obzirom na mnoštvo artefakata pronađenih s tim simbolom, uključujući i one vikinške) s misticizmom istoka. Mali problem je u tome što je svastika bila prilično univerzalni simbol, tako da su ga, recimo, koristili i Grci, a osobito je bio popularan među Slavenima. Svarica, Perunov znamen ili beleg, kako se naziva slavenska varijanta, je kao i u indijskoj tradiciji bio simbol sunca i bio je prilično popularan. U jednoj varijanti, koja se svodi na šesterokut s iscrtanim trokutima, sa ili bez točkica, često se urezivao na sljemenske grede kuća kao Perunov znak, pa se i danas može vidjeti na starim kućama u središnjoj Hrvatskoj.
Koliko god se trudili, Hrvati su nacistima ostali niža rasa
No njegovo tumačenje svastike (koja je bila prilično popularan simbol na prijelazu stoljeća u Europi) pogrešno je koliko i nacističko shvaćanje Arijevaca. Toliko pogrešno da su i sami nacisti imali problem koga sve točno uključiti u Arijevce. Naravno, među njima su bili Nijemci i Skandinavci, a Arijevci nižeg reda si bili Englezi, Talijani i Francuzi, prije svega jer su se miješali s drugim rasama. Zbog savezništva, na popis nadljudi ponekad su uključivali čak i Fince te Mađare (ističući kako jesu "uljezi po plemenu, ali ne i uljezi po krvi"). No Slaveni su svi odreda bili niža bića - čak i nakon proglašenja NDH koja je sve pokušavala uvjeriti da su Hrvati zapravo izgubljeno gotsko pleme, Hrvati su prema njemačkoj rasnoj teoriji ostala niža bića.
S druge strane, nacisti su prilično cijenili Irance te su u Iranu izdavali i časopis kojim su slavili iransku prošlost, tvrdeći kako je za propast perzijske civilizacije krivo miješanje s nižim rasama te utjecaj Turaka i Arapa. No zbog sve većih problema s terminom Arijevac, nacistički kvaziantropolozi počeli su sve više izbjegavati taj naziv jer bi morao obuhvatiti i mnoge njima mrske narode, jednostavno govoreći o nordijskoj rasi te nadčovjeku.