Korisnike društvenih mreža iz regije nedavno je šokirao video "bodovne ploče" ispisane markerom, navodno u jednoj novosadskoj gimnaziji. Naime, na njoj su ispisani dijelovi tijela poput stopala, stražnjice i grudi, dok je osobnost ispisana posljednja, a ispod njih su tzv. recke, prenosi Žena.rs.
Tinejdžeri su navodno bilježili ocjene za djevojku koju su vidjeli neposredno prije ulaska u WC, kao i ono što općenito prvo primijete kod djevojke. Sudeći prema videu, najviše pažnje poklanjaju stopalima, potom stražnjici i grudima, a osobnost je na posljednjem mjestu.
To nije jedini izazov među mladima danas. Sve popularniji su oni u kojima djevojčice otkrivaju s kim su se poljubile ili tko je najružnija osoba u razredu. Možda je toga i prije bilo, no danas je sve to javno i dostupno svima na društvenim mrežama.
Kod izazova s ljubljenjem poljupci se ne tumače kao izražavanje simpatija, već kao otvoreno natjecanje u kojima se imena osoba stavljaju u liste i računaju kao bodovi. No, još zlonamjerniji izazov prešao je s TikToka na Instagram i u njemu tinejdžeri biraju najružniju osobu iz razreda ili škole.
Ponižavaju druge zbog vlastite nesigurnosti
Što stoji iza ovakvih malicioznih izazova i zašto su tinejdžeri tako grubi, objasnio je psiholog Leo Ivanišević.
"Prije svega, važno je napomenuti da ovo ne rade svi tinejdžeri. Istina je da tinejdžeri još uvijek formiraju svoj identitet, svoj moralni kompas, svoj osjećaj osobne vrijednosti, svoj osjećaj za granice i da su u tom procesu uglavnom nesigurni. Nesigurnost tinejdžere često gura u razne oblike bunta i neempatičnog, impulzivnog, bahatog, sebičnog, manipulativnog ponašanja. Svaki roditelj koji trenutno odgaja tinejdžera zna koliko teški tinejdžeri mogu da budu", izjavio je stručnjak.
Korijen svega zapravo leži u dubokoj nesigurnosti koju iskaljuju na drugima.
"Međutim, nesigurnost nekih tinejdžera je toliko duboka i toliko ugrožavajuća, da ne postoji nijedan drugi način da tinejdžer izađe na kraj s njom osim da ponižava, dominira i koristi druge ljude kako bi se osjetio bolje u vezi sebe. Mržnja prema sebi i opći osjećaj bespomoćnosti dovode do toga da svaka frustracija ili kritika bude ogromne količine bijesa koji se mora iskaliti na nekome. Patološka nesigurnost također dovodi do nezatomljive potrebe za publikom i validacijom. Jedini način da se ovako nesigurni tinejdžer osjeti dobro u vezi sebe je da sebi osigura publiku, druge ljude koji će ga vidjeti kao lijepog, moćnog, jakog, opasnog, strašnog. Društvene mreže su za ovo idealan teren. Neki tinejdžeri će svoje nesigurnosti liječiti tako što objavljuju selfieje, svoje umjetničke radove i lijepe slike iz provoda. Neki će objavljivati smiješne klipove i memove. Neki će se odlučiti za javno posramljivanje drugih. Kada ovakve obrasce patološke nesigurnosti uočavamo kod odraslih ljudi, možemo govoriti o narcizmu. Kod tinejdžera nećemo biti toliko strogi. Tinejdžeri su ličnosti u razvoju, na njih je moguće utjecati i zato je jako važno da se na ovakve obrasce reagira", kazao je Ivanišević za Žena.rs.
Nasilnici vole publiku
Iako volimo misliti da su društvene mreže iskvarile mlade, stvarnost je nešto surovija od toga.
"Teško je prihvatiti da su naša djeca, naša mlada nada, sposobna na tako ružan čin. Mora da ih je TikTok natjerao. Nažalost, realnost je malo surovija od toga. Vršnjačko zlostavljanje postoji puno duže od društvenih mreža. Društvene mreže su samo stavile pod reflektor nasilje koje se do sada odvijalo u zatvorenim krugovima, pod velom tajnovitosti i šutnje. Nasilnici vole publiku, a društvene mreže su im omogućile da svoju publiku prošire s jednog razreda na kompletnu javnost. Pregledi i lajkovi samo dodatno učvršćuju ponašanje i poručuju: 'Samo tako nastavi'", smatra psiholog.
Tinejdžere je stoga potrebno educirati o tome što je prihvatljivo, a što ne. Ivanišević dodaje kako mladi moraju znati da je pasivno promatranje isto kao i odobravanje, no cijeli obrazovni sustav i sustav socijalne zaštite bi se trebali uključiti.
"Nema puno smisla učiti djecu da prijavljuju nasilje ukoliko škola ne čini ništa i posljedice izostanu. S druge strane, nema ni puno smisla iznova i iznova kažnjavati nasilnika ukorima i lošim vladanjem ako on nastavlja raditi isto. To je trenutak kada se treba umiješali socijalna služba i obratiti pažnju na roditelje ili staratelje. Jednom, kada je nepoželjno ponašanje suzbijeno, možemo se pozabaviti počiniteljem i njegovim motivima, uzrocima njegove patološke nesigurnosti (koji uglavnom dolaze iz obitelji) i eventualnoj terapiji", zaključio je Ivanišević.
