Laurie Graham majka je četvero djece, koju je dobila s bivšim suprugom. Kada je on preminuo, prestravila se vidjevši ponašanje svoje djece kada se povela riječ o nasljedstvu. Tada je odlučila - to se neće ponoviti kada ona umre.
David je, kaže, bio vrlo ekscentričan čovjek koji nije ostavio mnogo nakon smrti osim urnebesnih uspomena. Djeca su bila OK s tim, tako da se ona nemalo iznenadila kada je kći zahtijevala da očev ručni sat pripadne njezinu bratu kao jedinom muškom članu obitelji, iako je Davidova nova partnerica izrazila želju da ga naslijedi.
Nije to bio nikakav skupocjeni sat, napominje Laurie, tako da svađa nije nastala zbog njegove materijalne vrijednosti. "Bio je to njezin otac, koji je prerano otišao, a za kojega je moja kći osjećala da su joj ga ukrali. Nije poanta u satu od stotinjak kuna."
"To je savršen pokazatelj da nasljedstvo može biti problem. A mnogo je gore ako se razočarate sanjajući veliku ostavštinu, a na kraju ne dobijete mnogo. Zato sam mišljenja da je najbolja stvar koju možete učiniti za svoju djecu ne ostaviti im ništa i pripremiti ih na to. Tako sam i učinila, između ostaloga, i zato što im nemam mnogo toga ostaviti . Moja odrasla djeca to znaju i prihvaćaju."
"Život, ili možda bolje reći - smrt, složenija je za vrlo bogate ljude, čija se djeca možda oslanjaju na dobivanje velikog nasljedstva. To je problem s nasljeđivanjem. Netko se uvijek nađe uvrijeđen ili zakinut što nije dobio više", izjavila je Laurie za Daily Mail.
"Svatko od nas ima priliku napisati oporuku dok smo pri zdravoj pameti i tako izraziti želju koja se potom treba poštovati. To je najbolji način da se izbjegne rat među onima koji ostaju. Kad kažem da svojoj djeci neću ostaviti ništa, govorim o materijalnom bogatstvu. Moj prvi muž i ja bili smo u braku 20 godina i složili se oko toga da su najvrjednije stvari koje možete dati svojoj djeci - sjećanja."
"Naravno, dali smo djeci i puno drugih stvari. Pomagali smo im s domaćim zadaćama, podržavali ih u njihovim sportskim ambicijama i priuštili im lijep život. Možda zato što smo imali relativno veliku obitelj, naših je četvero djece instinktivno shvatilo da nemamo mnogo."
"Kao tinejdžeri, svi su imali vikend posao kako bi zaradili džeparac i kao odrasli radili su sve od dana kad su završili obrazovanje. Njihovo jedino iskustvo nasljeđivanja bilo je nakon smrti njihove bake, od koje su svi dobili skromnu ostavštinu."
"Što se tiče moje vlastite ostavštine, nije bilo rasprave o nasljeđivanju. Moja djeca shvaćaju da je život pisca financijski nesiguran. Radije bi imali mamu koja radi ono što želi i živi svoj život kako ona hoće nego mamu koja je nezadovoljna jer ne zna kako rasporediti novac nakon svoje smrti. Barem znam da se moja djeca neće svađati oko toga tko je što trebao dobiti", zaključila je Laurie.
