Bio jednom jedan Staki... početak je jedne divne priče o prijateljstvu "opasnog" psa i Mila. Staki je američki stafordski terijer, a Milo dječak koji ga je upoznao čim se rodio! Staki je pas Milovog tate i kada je došao na svijet, uz mamu i tatu, tu je bio i on. Pas zbog kojeg su ljudi kad bi ga vidjeli često prelazili na drugu stranu ceste. Jedini koji bi imali hrabrosti dati mu do znanja da su i oni tu su maleni su psi koji bi neprestano lajali. Kako mi ljudi znamo reći "unosili su mu se u facu", a on na to nije niti najmanje reagirao. Ti su manji, vjerujte mi u tom trenutku izgledali opasnije od njega. Bili su beskrajno dosadni meni, a mogu misliti koliko su tek njemu išli na živce. Ali NIKADA nije niti uho naćulio, a kamoli nešto drugo. Ljudi su bili ti koji su uporno prelazili cestu. Razumijem ih, i ja sam u trudnoći razmišljala je li sigurno imati takvog psa uz malo dijete. I da, i ja sam se borila s predrasudama kao mnogi. Je li ovaj pas opasan za dijete?
(Foto: Privatni album)
Pas je bio taj koji je štitio nas
To je urođeno. Majčinski, pitaš se, brineš, želiš svoje dijete zaštititi od apsolutno svega, pa i od psa za kojeg se priča da je "opasan". Onda me ovo "tele od psa" razuvjerilo u sve te priče, jer baš on je bio taj koji je štitio nas. Mene i dijete od svega par mjeseci. A ja sam, sjećam se, nekako uvijek pokušavala držati dijete na nekoj distanci od njega, ne znajući da njih dvoje žele biti prijatelji. Jer sam se bojala! Da, bojala sam se. Jer to je ipak Staford, onaj staford koji nije na dobrom glasu jer nisu baš "prikladni" za djecu. Pisalo se to onda, piše se i danas. Nikog ne opravdavam, nikoga ne napadam, samo želim podijeliti svoju priču sa stafordom Stakijem koji je bio prijatelj moga sina!
(Foto: Privatni labum)
Nenametljiv i miran za razliku od mnogih ljudi
Ljeta smo otkako se Milo rodio provodili na Korčuli. Imao je nešto manje od dva mjeseca kada je prvi put došao u Prigradicu gdje njegovi baka i djed imaju kuću. S nama je ondje uvijek bio i Staki koji je obožavao more. Pravi Dalmatinac znala sam se šaliti. Izležavao bi se, ljenčario i puno plivao. Nije nas previše fermao, jer Staki je bio cool. Nenametljiv i miran za razliku od mnogih ljudi. Znate ono kad mame kažu "ma niti ne osjetim da imam dijete kako je dobro", e takav je bio i Staki.
Milov tata, Milo stariji je kao glazbenik ljetima dosta nastupao i putovao, pa bi često odlazio na gaže, a dijete i ja ostali bismo na Korčuli. Sjećam se i dan danas, nekako me i sada prolaze trnci kad se toga sjetim jer sam tada prvi put prepoznala u psu nešto što do tada nisam (na taj način) .
Tata Milo je morao na put, gaža u Dubrovniku, u Prigradici ostajemo Milo koji je star svega dva mjeseca, pas Staki i ja. Od trenutka kada smo ostali sami Staki postaje naš čuvar. Teško je opisati te trenutke (onima koji psa nemaju). Jer shvatio je Staki u tom trenutku da ostaje sam s malenim djetetom i njegovom mamom i da on mora preuzeti ulogu "oca". Ne znam kako da to uopće sada opišem. Ali toliko brige i vjernosti nisam, rekla bih, vidjela niti u jednim ljudskim očima. Ako izuzmem oči moje mame. Taj pas imao je veće, hrabrije i toliko nježnije srce od mnogih ljudi. Sjećam se da me pratio u stopu jer sam dijete uglavnom nosila u naručju. Ja sjednem, on meni pod noge. Dijete zaspi, on se ne miče od vrata. Čuva nas, pazi nas... čeka da se vrati tata. I kada se vratio, opet bi postao onaj nenametljivi pas kojeg nismo vidjeli satima jer se zavukao negdje u hlad i kunja uz svirku cvrčaka.
(Foto: Privatni album)
A koliko je tek zabave priuštio Milu, dječaku koji ga je beskrajno gnjavio onako kako to djeca znaju. Pa ga jaše, pa mu vuče uši, pa mu baca loptu... sve je to Staki stojički podnosio i samo bi se onako starački prebacivao s noge na nogu kako Milu paše. Mali ga je obožavao. A ja sam bila uvijek uz njih, jer eto nekako uvijek misliš što AKO.... Staki je umro. Ima par godina od toga. Milo je plakao kao kišna godina. I to ljeto. I svaki put kad ga se sjeti.
Baš kao što i ja sad plačem jer mi se čini da uopće nisam bila fer prema tom psu. Jer ga nisam voljela na način na koji je on voli nas. Bezuvjetno i do kraja. Jer ja sam eto negdje negdje pročitala da stafordni nisu baš "prikladni" za djecu pa sam ga držala "na oku". Ali Staki je bio prava "ljudina". Najveća. Takav vam je bio Staki. Jedan jedini.
Pročitajte još:
- Kako me moj Milo 'osramotio' i nasmijao (i ne samo mene): 'Moja mama nosi steznik!'
- 'Ako morate riskirati zadaću jer ćete im pružiti da umjesto po tabletima vise po drveću – ne sumnjajte u odluku!'
- 'Ako žene traže da budu jednake pred zakonom kao muškarci, onda zašto ne bi podnijele udarac muškarca?'
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
