Kako upisati dijete u prvi razred – pisalo je na oglasnoj ploči škole u koju u rujnu kreće i moj Milo. Ono što je meni zapravo trebalo jest – vodič za roditelje – kako preživjeti upis u školu i sve što s tim dolazi u paketu !?!
A za mene je taj paket nekako puuuuuno prevelik, i čini mi se da je Milo puno spremniji za 1. razred nego li sam to ja – njegova me škola i odrastanje dočekalo pomalo nespremnu. Znat će roditelji koji su to prošli, jer čini ti se da je dijete tek iz pelena izašlo i već mora ući u tu veeeeeliku školu i postati đak prvak.
Nakon bajkovitog vrtića, sada kreće nešto ozbiljno. Gledam svog sedmogodišnjaka i mislim si kako je sve to došlo prerano i samu sebe tješim kako će se u ovih par mjeseci, koliko mu je preostalo do prvog školskog zvona, silno uozbiljiti i da će mu umjesto Ninja kornjača najbolji prijatelji postati školske knjige! Kaže mi to i njegova teta iz vrtića. Iz iskustva zna kako djeca u pola godine jako sazriju i da će se sjednje u razredu činiti sve manjim problemom.
Čekala sam da kaže i nešto tipa kako roditelji to sve lako prihvaćaju i kako nije teško poslati vlastito dijete u svijet odraslih. No to nije rekla i ja sam se našla u neobranom voću! Jesam li ja spremna za taj veliki korak?! Za sada nisam. No možda i ja u tih nekoliko mjeseci do polaska u prvi razred sazrijem i shvatim da je moj mali Milo, sada velik i da za njegovo dobro moram *skupiti svoja krila* kojim sam ga štitila od rođenja. Štitit ću ga zauvijek, ali znate ono... moramo ih pustiti da odrastaju i da se bore sami za sebe.
Nema više trčanja po parku i rješavanja dječjih prepiriki, nema više objašnjavanja na licu mjestu kako mora dijeliti igračke. I kako mora pomoći prijatelju u nevolji. Sada će sve naučeno morati sprovesti u djelo i kada roditelja nema tik uz njega! I ja vjerujem u njega! Vjerujem da će nam biti na ponos! Ali ne vjerujem sebi!
Ne vjerujem da ću ga baš samo tako prepustiti i pustiti, pratit će ga moja sjena i iz prikrajka ću rješavati one neke bitke koje on za sada neće moći dobiti! Mnogi će reći da im time radimo samo medvjeđu uslugu - a ja mislim da im time samo pokazujemo koliko nam je stalo i koliko BRINEMO! Moramo im biti za petama, moramo biti upoznati sa svim onim što rade, kako rade i s kim to rade! Ne biti dosadne uhode, nego podrška koja nikad ne spava.
I ja se uhvatim kako već sad ne spavam od pomisli što nas čeka, a on - snom pravednika u svom krevetu vjerojatno sanja kako sa svojim frendovima jedva čeka kraj sata i onaj kratki ali slatki odmor kojega se i ja dan danas rado sjećam… Znate onu – od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba!
Pročitajte još:
- Direktno s 'terena': upitali smo školarce što je potrebno kako biste pripremili dijete za školu
- Čarobni štapić za učenje postoji, ali ga treba naučiti koristiti
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!