'Svi su me percipirali kao savršenu osobu, ali ja se nikad nisam tako osjećala'

"Ja sam jedno od četvero djece u obitelji. I sindrom srednjeg djeteta totalno je stvaran. Treba ti pažnja i povratna informacija u svakom trenutku, a najviše od svega voliš komunicirati s drugima. Moja strategija bila je da zračim samopouzdanjem: Bila sam magnet za ljude, a zatim sam manipulirala svima koje bih privukla.

Svake sam godine bila predsjednica razreda. Jedne godine, prijavila se i jedna djevojka koju nikako nisam voljela. Znala sam da joj se sviđa moj dečko. Pa sam preuzela inicijativu. Znala sam da me školski savjetnik neće previše ispitivati, pa sam ušetala u njegov ured i rekla 'Pa, čini se da je izjednačeno, između Anite i još troje njih. Mislim da biste mi trebali dopustiti da ih intervjuiram i odlučim tko je najbolji'. Rekao je: 'Pa to je fantastično!' Ja sam vodila intervjue i naravno da Anita nije ušla u školski odbor. To me toliko uzbuđivalo.

Sve sam ih šarmirala, čak su me i profesori povlačili na stranu i govorili 'Ovaj dečko nije za tebe!' ili 'Moraš se prijaviti na kvalitetnije fakultete.' To je bila moć. Ali nikad nisam bila zadovoljna. Uvijek sam htjela više. Jednom sam rekla: 'Trebam ključeve škole jer planiram sve te evente koji će se ondje održati', a administrator mi je rekao: 'Okej, izvoli - ključevi od škole.' Nisam shvaćala da je moje ponašanje loše - mislila sam da zaslužujem sve što se događa.

Zvale smo se 'the Crew'. Napravile smo i majice s našim nadimcima na poleđini. Bilo nas je sedmero, a neki bi ljudi ulazili i izlazili iz grupe. Ja sam uvijek nosila 'broj dva', ali i to se mijenjalo, ovisno o tome tko bi me naljutio ili tko je s kime dejtao. Ako je netko bio s nekim koga ja nisam voljela, bio bi izbačen.

U Anchorageu nismo imali puno brendiranih trgovina. Ali smo nosili uniforme. Za dečke su to bili Abercrombie puloveri i Timberlandice, a za cure 'infinity' šalovi, Ugg čizme i kardigani. Ja sam uvijek nosila štikle. Prvi dan na satu povijesti došla sam do profesora i rekla mu: 'Hej, drugi sat imam skroz na drugoj strani škole, a ondje ne mogu stići na vrijeme u štiklama, tako da ćete me morati pustiti dvije minute ranije...svaki dan.'

Samo se nasmijao i rekao: 'Naravno... kako god. Dokle god si dobra učenica.' Kladim se da se pitao: 'Tko je ova djevojka?'

Ja sam editirala školski godišnjak. U moju je školu išla cura koja je malo nalikovala konju, pa sam njen quote promijenila u: 'Ostajem fit tako što jedem puno zobenih pahuljica i žitarica'. Jedna od mojih prijateljica fotošopirala joj je lice da bude još više duguljasto. Nikad to nismo priznale, pravile smo se nevine i izvlačile se na to da je ona to sama izjavila. Ravnatelj je rekao njenoj mami: 'Oprostite, ali tako jednostavno izgleda lice vaše kćeri.'

Pomislila sam; čovječe, to je ispalo puno bolje nego što je moglo ispasti. A postaje još bolje. Kad je škola izdala godišnjake, stavili su sticker s uputama da ga stavimo preko fotografije na stranici 28. A to je samo pogoršalo stvari: Svi su sumanuto listali do te stranice i mislili; što se ondje događa? Zašto moramo prekriti lice ove djevojke? A onda su shvatili...

Kad se danas osvrnem na to, vidim da sam se jednostavno htjela uklopiti. Moja mama je bila navijačica u srednjoj školi i još je uvijek imala svoju uniformu, pa sam i ja postala navijačica. Izlazila sam s kapetanom nogometne momčadi, a mislim da mi se čak nije ni sviđao. Bila sam tako usamljena. Poznavala sam toliko ljudi, ali nikako nisam mogla pronaći nekoga s kim ću naprosto kliknuti. Svi su me percipirali kao potpuno savršenu osobu, ali ja se nikad nisam tako osjećala.

Na kraju sam morala podnijeti zahtjev za zabranu pristupa protiv svog dečka na fakultetu, a on je bio prava nogometna zvijezda. Ispunjavao je svaki moj uvjet. A to je bio prvi put da sam bila u situaciji kad mi ljudi nisu vjerovali...

Danas sam prijateljica s ljudima s kojima tada ne bih prozborila ni riječ. Na primjer, tada nisam ni pomišljala pogledati nekog kao što je moj sadašnji zaručnik. Razmišljala sam na način da svi dečki moraju biti točno određene visine, da im čeljust mora izgledati točno kako sam ja zamislila... Da sam ga upoznala u srednjoj školi pomislila bih: 'Wow, definitivno nisam zamislila da mi božićna čestitka ispadne ovako.' A sada razmišljam na način: 'Čekaj malo, božićna čestitka šalje se jednom godišnje, a ti s tom osobom moraš provoditi svaki dan.'"

'Kad sam došla na fakultet, stvari su se okrenule i karma me sustigla. Sad su neke druge djevojke bile zle prema meni'

"Upravo sam dobila pozivnicu za srednjoškolsko okupljanje i pomislila; ne mogu vidjeti sve te ljude, svi misle da sam zla. A u isto vrijeme razmišljam o tome da moram otići i pokazati im da sam zapravo suosjećajna osoba i da se kajem.

Imala sam mnogo bogatih prijatelja i oni su imali mnogo jako, jako lijepih stvari. Moja obitelj takve si stvari nije mogla priuštiti, pa sam im neprestano zanovijetala zbog toga. Imala sam ispade poput: 'Zašto ne mogu dobiti Juicy Couture torbu?!' Mi cure družile smo se samo sa starijim dečkima i uvijek smo mislile da smo bolje od svih ostalih djevojaka. U prvom razredu moja je prijateljica pripremala veliki rođendanski party. Ali umjesto da smo pozvale prijatelje iz razreda, pozvale smo samo starije učenike. Mislile smo da smo užasno cool što su oko nas samo stariji dečki.

Postale smo ovisne o pažnji. Stariji su dečki odbijali svoje frendove kako bi se mogli družiti s nama. Obožavale smo što su nas vodili na razna mjesta i pozivali nas na svoje zabave. To je bila ta specijalna pažnja koju smo ja i mojih četiri-pet prijateljica neprestano dobivale. Nitko se drugi nije mogao pohvaliti druženjem s tom 'starijom ekipom'.

Jedna se djevojka očajnički htjela družiti s nama. A mi smo se zezale s njom. Jedan dan bismo rekle: 'Sutra ćemo sve nositi takav i takav outfit'. I njoj smo rekle da to obuče, pa smo mi obukle nešto sasvim drugo i djevojka se prestravila. Mislim da se osjećaš nepobjedivim kad si popularan.

Postojala je ta tradicija gdje su dečki sastavljali popis najzgodnijih djevojaka u školi. Potajno si se željela naći na tom popisu, zato što bi te u tom slučaju dečki počeli primjećivati. Bilo je užasno zeznuto... A nakon nekog vremena i mi cure počele smo raditi vlastite popise. No, to je ispalo veoma loše. Dvije bi se djevojke posvađale zbog istog dečka koji im se sviđao ili bi se djevojke namjerile na svoje bivše. A bila je tu i ta mlađa djevojka koja je bila užasno promiskuitetna i spavala bi sa svakim našim muškim prijateljem. Pomislile smo: 'Zaboravite na nju! Ona uništava naš krug prijateljstva.' Pa smo napravile popis: Svi dečki vs. njena vagina. Njena je vagina pobijedila, naravno.

I onda smo isprintale hrpu kopija tog popisa. Sjećate se one scene iz Opasnih djevojaka? Došle smo u školu s tisućama kopija i pobacale ih uokolo. Bilo ih je svuda, po WC-ima i hodnicima. I čuvale smo jedna drugoj leđa, s obzirom da smo sve bile krive. Kako ne bismo nastradale.

Dvije moje prijateljice bile su iznimno lijepe i vrtjele su dečke oko malog prsta, a to je u meni budilo nesigurnosti. Mislim da sam se proljepšala u zadnjem razredu srednje škole, kad sam napokon skinula zubni aparatić i kad su mi napokon narasle grudi. Ako bi mi neki dečko pridao malo pažnje, nije bilo bitno sviđa li mi se ili ne, to je bilo to. Izlazila sam sa stvarno groznim dečkima. Razmišljala sam... Ne mogu čekati do fakulteta! Ali onda dođeš na fakultet i moraš ponovno proći tu igru uklapanja. Napokon si dobio taj status u srednjoj školi, napokon imaš prijatelje, popularnost, a onda moraš otići na fakultet i više ništa od toga ne vrijedi.

Išla sam na privatni fakultet. Moji kolege i kolegice u domu totalno su posramili moje frendice iz srednje škole. Svi ti ljudi bili su u velikim korporacijama. Neke djevojke su bile modeli. Bili su bogati i prekrasni. A ja sam se osjećala kao govno. Nisam im bila dorasla. Svaki dan sam zvala mamu i plakala na telefon, govorila joj koliko su ostale djevojke zle prema meni, a onda bih pomislila: Pa to je karma! Ja sam nekad bila zla, a sad su djevojke zle prema meni. Napokon sam shvatila da hinjenje popularnosti u srednjoj školi nije imalo smisla. Te sam godine shvatila još puno stvari...

Srednjoškolska verzija mene neprestano me uhodi. Iskaču mi 'sjećanja' na Facebooku i prisjećam se svih zlih komentara i fotografija. Ponekad me srednjoškolske prijateljice označuju na njima. Ja ih brišem... A kad me upitaju zašto to radim, odgovaram im: 'Ne želim da moji prijatelji vide kakva sam grozna osoba nekad bila.'"

Jedine prijateljice su mi moje sestre. One me moraju voljeti

"Kad sam nedavno sa sestrama gledala Opasne djevojke, rekle su mi: 'OMG, pa ti si bila identična Regina.' A bila sam i zla djevojka među svojim sestrama. Mislim da sam rođena takva. Mama mi je pričala priče o tome kako me moja starija sestra pokušavala čuvati kad sam bila beba. Grebla bih je po licu i grizla je. I dan danas ima ožiljke.

Odrasla sam u malom gradu gdje svatko zna svakoga. U srednjoj školi bilo nas je troje ili četvero u toj grupi koju smo nazivale 'Beautiful People'. Nismo imale kontakt ni sa kim koga smo smatrale ružnim, ili za kog smo smatrale da ima ružnu odjeću, kosu ili prišteve na licu. Bile smo zle. Jednom je jedna djevojka obukla istu majicu kakvu sam nosila i ja. Bila sam bijesna. Kako se usudila? Pa smo počele širiti tračeve o tome kako nas cijelo vrijeme kopira. Mislim da više nikad nije obukla tu majicu.

Bila je tu i jedna djevojka koja je imala neugodan miris. Zvali smo je Fred. Mislim da je ona bila jedina koja nije shvaćala koliko jako smrdi. Jedan smo joj dan odlučile donijeti dezodorans i ostaviti joj ga u ormariću. A onda, dok se vratila sa sata tjelesne kulture, u njenu je ormariću bilo već 10-ak dezodoransa. Odglumila je da je boli trbuh i uplakana otišla kući. Dezodoransi su nestali iz ormarića.

Bila je tu još jedna djevojka. Zvala se Angelique. Bila je pomalo teška, ali nekako draga. Uvijek bi te pratila u stopu, pokušavala biti kao ti, pokušavala se uklopiti. Nisam je podnosila. Bila je poput tog napornog psa kojeg ne želiš imati. A kad se sad sjetim svega što sam radila, pomislim: Ne mogu vjerovati. Zaista sam bila kučka.

Nedavno sam se našla s curom prema kojoj sam bila zla u osnovnoj školi. Bila je malo veća i ghotičarka, što, očito, nije bilo cool. Pa smo joj se rugali. A sad kad smo se srele, bilo mi je nevjerojatno neugodno. I saznala sam da je imala užasno težak život, roditelji su joj bili alkoholičari, baka ju je odgajala, a ja sam je osuđivala samo na temelju izgleda njena tijela i njene odjeće. Smijale smo se tome, ali sam se i dalje osjećala krivom. Imala je stvarno težak život.

Ali zapravo sam ja bila ta koja je nesigurna. Krajem osnovne škole svi su počeli ulaziti u pubertet, osim mene. Nisam imala previše iskrivljene zube, ali su bili dovoljno iskrivljeni da ja to primijetim. Smijala sam se zatvorenih usana. Mislim da sam se onako ponašala u samoobrani: Pokušavala sam otkriti tuđe nesigurnosti prije nego netko otkrije moje. I dalje imam taj neki gard. Ne vjerujem drugim ženama. Sestre su mi jedine prijateljice. Znam da me one moraju voljeti. Ponekad razmišljam o tome koliko bi zdravije za mene bilo da steknem prave, bliske prijatelje. Ali svaki put kad sam pokušala, na površinu bi izbila ta moja zla strana. Osjećala sam kao da glumim."

Izvor: The Cut