"Bila je 1985., a ja sam sa svojim roditeljima, starijim bratom i sestrom i još nekoliko ljudi iz crkve sjedila u slabo osvjetljenoj, pretrpanoj dnevnoj sobi u predgrađu Južne Kalifornije. Gordon, voditelj naše Seventh-day Adventist zajednice, pozvao nas je u svoj dom kako bismo mu pomogli moliti za mladog dečka Marka. Mark je bio visok, mršav dečko prćastog nosa, plave kose i plavih očiju; i u tom nekom pred-adolescentskom kontekstu, sjećam se, bio mi je veoma zgodan.

Naša majka unaprijed nam je objasnila naše uloge; pomoći ćemo Gordonu istjerati demone koji opsjedaju Marka. Ona i moj otac i ranije su molili s Gordonom i smatrali su ih izuzetno važnim vježbama, vježbama koje će za nas značiti ogroman duhovni rast. Imala sam tek devet godina, ali ona nas je uvjerila da ćemo biti u potpunosti sigurni. I iako bi se Mark mogao početi čudno ponašati ukoliko će se njegovi demoni 'manifestirati' - pokazati da su prisutni u njegovom tijelu, tjerati ga da se migolji, tjerati ga na bol ili da promijeni glas - štitit će nas anđeli koji će se nalaziti oko nas, kao i takozvani 'Božji štit'.

Gordon je otvorio Bibliju, poslanicu Efežanima 6,10. "Budite snažni u Gospodinu i njegovoj velikoj moći", počeo je čitati. "Postavite oko sebe Božji štit, kako biste se mogli suprotstaviti đavoljim spketlama." Mark je sjedio mirno, zatvorenih očiju, dok su svi oko njega na glas iščitavali rečenice iz Biblije. Nakon nekoliko minuta krenule su manifestacije. Mark je kliznuo sa stolice, kao da je potpuno izmoren, te je pao na pod i počeo se vrpoljiti i stenjati u samom centru kruga. Njegovo lice i vrat postali su napeti. Nekim dubokim, teškim glasom koji nije zvučao kao njegov počeo je mumljati: "Bo, bo, bo, bo" i ponavljao je to iznova i iznova.

'Mark se pojavio preda mnom i počeo vrištati; Prestani to čitati, ku*vo!'

Došao je red na mene da nešto pročitam. Jedva sam počela, a Mark se pojavio preda mnom. "Prestani to čitati, ku*vo!", povikao je. Podigla sam glavu, a on je buljio u mene s nekim zastrašujućim osmijehom, dok su mu plave oči postajale sive. Bile su sjajne. Ne... zračile su. Kao da sam gledala u samoga Sotonu.

Sigurno sam bila prilično zastrašena; devetogodišnja djevojčica i pravi, pravcati egzorcizam; oči u oči s uvrnutim demonom. Mogu samo zamisliti koliko mi je srce brzo tuklo; a sada se sjećam samo slike Markova lica i njegovih grubih očiju.

Ne sjećam se da me tada bilo nešto posebno strah. Ali, ipak, odlučila sam pisati o tome 30 godina kasnije - a kako ovo pišem, u isto vrijeme plačem.

'U našoj smo obitelji vjerovali kako je Vrag najstrašnije biće na svijetu, krivo za svako zlo koje se ljudima događa'

Kad odrastaš kao dijete u obitelji kršćana evanđelista, Vrag je najstrašnije biće na svijetu. Zbog njega otimaju djecu, zbog njega siluju žene i zbog njega ubijaju ljude. On uzrokuje ratove, glad, genocite, prirodne katastrofe. U našoj su nas crkvi oduvijek učili da se bojimo njegovih moći, ali smo isto tako učeni da se borimo protiv njega. Ja sam čvrsto vjerovala u Boga i osjećala sam se veoma ponosnom i važnom zbog toga što sam bila jedino dijete koje je bilo pozvano na obavljanje egzorcizma. Sigurno sam bila nevjerojatno hrabra i pravedna, pomislila sam, kad su mi moji roditelji, ali i Gordon, toliko vjerovali.

Moja se obitelj pridružila zajednici Seventh-day Adventists kad sam imala pet godina. Moja se prabaka nakon udaje za mog pradjeda preobratila sa židovstva na adventizam, a zatim je tu tradiciju naslijedila i moja obitelj. Adventizam je strogi oblik kršćanstva koji slavi židovsku subotu od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, zalaže se za vegetarijanski način prehrane i jednostavno, skromno i pristojno odijevanje i ogroman dio svojih učenja i ceremonija posvećuje 'kraju svijeta' i drugom dolasku Isusa.

Tijekom mog djetinjstva i cijele srednje škole, bili smo entuzijastični adventisti i odlazili smo na svaku misu i svako druženje u crkvi. No, također smo spadali i u 'mainstream' - moj je otac bio fizički radnik i zbijao je loše šale te je također kršio i neke adventističke norme. Moja je mama nosila hrpu šminke; moja sestra i moj brat slušali su rock i rap glazbu; svakog smo vikenda na plaži nosili bikinije.

'Iako egzorcizam kao takav nije bio odobren od strane naše Crkve, bila je javna tajna da se svejedno provodio'

Egzorcizam kao takav nije bio službeno odobren od strane adventističke Crkve, ali činjenica da je Gordon pokrenuo "duhovno čišćenje i takozvanu službu izbavljenja" bila je javna tajna. Naš je pastor, kao i mnogi drugi, znao za sve to. Tijekom otprilike godine dana, koliko su moji roditelji sudjelovali u 'službi', bili su dijelom desetak i više egzorcizama, a ponekad sam i ja bila s njima. (Nakon onog iskustva s Markom, moja sestra i brat više nisu htjeli sudjelovati.) Većina egzorcizama bila je kao i prvi; postavili bismo 'Božji štit' i naizmjence čitali Bibliju. Ako bi osoba 'u središtu' pokazivala znakove opsjednutosti - migoljenje, zijevanje, pravljenje grimasa, čudnovate glasove, kao što je to pokazivao Mark - Gordon bi demonima odmah zapovijedio da izađu govoreći im rečenice poput "Korim te, demone, u ime Isusovo."

Jednom sam bila na egzorcizmu učiteljice koja je rekla kako je glasovi nagovaraju da ozlijedi svoje učenike. Žena je rekla da je nekada prakticirala voodoo u zemlji u kojoj je odrastala te je vjerovala kako ju je prokleo netko iz njene tamošnje zajednice. Maglovito se sjećam te večeri; sjećam se da je žena ležala na podu i grčila se te izgledala kao da je u nesnosnim bolovima - vrištala je dugo i glasno, glasnije nego što sam mislila da je moguće. Moj je otac klečao ispred nje, štiteći sve nas ostale u slučaju da postane nasilna. Žena se odjednom uspravila i postavila ruku prema licu moga oca, kao da ga je htjela uhvatiti - a nokti su joj bili samo nekoliko centimetara od njegova lica prije nego se uspio izmaknuti.

Naša godina odlazaka na sesije egzorcizma poklopila se s vremenom straha od Sotone 1980-ih, kad je u američku kulturu bila duboko usađena bojazan od Sotonizma i, sad kad se osvrnem na sve to, ne čudi me što se onakav način službe svidio mojim roditeljima. Ovaj je strah bio posebno prisutan u Južnoj Kaliforniji, gdje se održavalo zloglasno suđenje učiteljima iz McMartin dječjeg vrtića; gdje je nekoliko službenika optuženo (ali kasnije i oslobođeno) za provođenje sotonističkih obreda i seksualno zlostavljanje djece. Sotonist Richard “the Night Stalker” Ramirez 1984. i 1985. godine ubio je najmanje 14-ero ljudi, a ponekad je na svojim žrtvama nakon ubojstva iscrtavao pentagrame; ili pak na zidovima mjesta zločina. Mi smo živjeli otprilike sat vremena izvan Los Angelesa i u mojoj se kući mnogo pričalo o njemu i njegovim zločinima. Moj je brat kraj kreveta držao bejzbolsku palicu, a moja je sestra jednom nastradala zato što je otišla na spavanje s mesarskim nožem ispod jastuka.

'Ovoga puta moj je otac bio meta egzorcizma'

Moji su mi roditelji rekla da nikad tijekom egzorcizama nisam izgledala uplašeno; u suprotnom me nikada ne bi vodili sa sobom. Jednom ili dvaput sam čak i zaspala sklupčana na kauču, dok je Mark u sobi do stenjao i vikao. No, kad sam ostala sama, često sam bila prestravljena i razmišljala o tome spremaju li se nevidljivi demoni na to da me napadnu, preuzmu. Jednom sam čak bacila u smeće lutkicu koju sam dobila kao poklon, zato što sam zamislila kako jednom plastičnom rukom pokazuje 'vražji znak'. U šestom razredu, kad je jedna moja prijateljica bila zla i pakosna prema meni, sanjala sam je kako pada na pod ispred mene i počinje udarati rukama te se vrpoljiti pod utjecajem demonskih sila.

Nekoliko mjeseci nakon Markova egzorcizma, ponovno smo sjedili u dnevnoj sobi: ovoga puta u našoj. Ondje smo bili samo ja, moji roditelji, moja sestra, brat i Gordon. A jadna, unesrećena duša za koju smo molili ovoga je puta bio moj otac.

Još od tinejdžerskih dana, moj se otac borio s migrenama. Na neko su ga vrijeme 'napustile', a zatim ih je ponovno dobio u svojim tridesetima; i zbog njih je bio gotovo nepokretan i nesposoban za rad nekoliko puta mjesečno. Doktori, specijalisti i razni lijekovi nisu mu pomogli. Glavobolje su bile sve intenzivnije, a javljale su se i tijekom sudjelovanja u egzorcizmu, zbog čega se počeo pitati je li za sve možda kriv Vrag. Stoga je zamolio Gordona da moli za njega i izliječi ga od glavobolja.

'Nakon tog dana svi u mojoj obitelji ponašali su se kao da se ništa nije dogodilo'

U dotada prilično poznatom okruženju - čitajući Bibliju u nekom polu krugu s obitelji i Gordonom - moj je tata, očiju potpuno zatvorenih, odjednom počeo stenjati i migoljiti se u fotelji. Nije vrištao niti režao, ali su se demoni 'manifestirali' dovoljno jako da im se Gordon obrati i kaže: "Istjerujem te u ime Isusovo." I dalje zatvorenih očiju, iz mog se oca odjednom začuo glas tvrdeći da je riječ o demonu. Počela sam plakati, ali sam ostala zaljepljena za sjedalo; moj brat i moja sestra istrčali su iz sobe.

Kako je demon uopće ušao u mog oca? upitao je Gordon. "Bio je hipnotiziran", odgovorio mu je moj otac, govoreći u trećem licu, kao da je umjesto njega odgovarao sam demon. I dok je Gordon nastavio zapovijedati demonu i govoriti mu da ode, ja sam postala onako istinski i nevjerojatno ljuta, a zatim sam ustala s mjesta i počela vrištati: "Ostavi mog tatu na miru!"

Baš kao što je to bilo i za vrijeme Markova egzorcizma, ne mogu se sjetiti kakve su me točno tada emocije prolazile. Niti ja niti bilo tko iz moje obitelji nakon egzorcizma nismo razgovarali o svemu što se ondje dogodilo. On se ne sjeća da je uopće išta govorio: "Sjećam se nekog mumljanja i sjećam se da su me u tom trenutku preplavile snažne emocije", tvrdi moj otac. Ja, iskreno, ne znam kako sam to uopće procesuirala. Kao da se, nakon tog posljednjeg Amena, ništa nije ni dogodilo. Nastavili smo sa svojim svakodnevnim životima, ali s jednom ogromnom razlikom. Nesnosne migrene moga oca u potpunosti su nestale.

'Kako sam odrastala, počela sam sve više propitkivati svoja vjerovanja iz djetinjstva'

Ubrzo nakon toga u potpunosti smo prestali odlaziti na egzorcističke ceremonije. "Kao da je sve jednostavno isparilo", prisjeća se moja majka. "Ne mislim da smo namjerno prestali odlaziti. Jednostavno nam se dogodio život. U to vrijeme crkvu je potreslo nekoliko velikih skandala; nekoliko je pastora optuženo za prevaru. Gordon je ostario, a preostali pojedinci koji su provodili egzorcizam odselili su iz našeg kraja." Kad sam napunila 16 godina, moji su se roditelji razveli, i u potpunosti smo prestali odlaziti u crkvu. Brak mojih roditelja je propao, a naša povezanost sa crkvom, koja nam je nekad bila toliko važna, jednostavno je prestala. Cijelo to naše obiteljsko zajedništvo jednostavno je nestalo.

I dalje sam, tijekom odrastanja, vjerovala u Boga i u Vraga, ali nisam više toliko vremena provodila razmišljajući o tome u što vjerujem. Zatim sam započela karijeru znanstvene i zdravstvene novinarke te sam se zaokupila proučavanjem i istraživanjem na raznim poljima - od neuroznanosti, psihologije, antropologije - te sam počela propitkivati sve ono u što sam vjerovala kao dijete. Više nisam mogla samo tako jednostavno prihvatiti to neko 'nadnaravno' objašnjenje svega što se dogodilo.

A sada, nakon mjeseci intervjuiranja članova vlastite obitelji, kao i brojnih psihijatara, neurologa i katoličkih istjerivača demona - i pritom mi nitko od njih nije mogao sa sto postotnom sigurnošću objasniti kako točno funkcionira opsjednutost - počela sam razmišljati o tome da su sva ona moja iskustva ustvari bila miks neurologije, kulture i socijalne psihologije. Možda je sve to ustvari kombinacija sposobnosti ljudskog mozga da se distancira; mentalnog procesa tijekom kojeg se nečija svijest vlastitog identiteta odvaja od njegovih misli i sjećanja i moći raspoznavanja.

'Slučajevi opsjednutosti, tvrde znanstvenici, mogu se objasniti privremenim slučajem otuđenosti'

Slučajeve opsjednutosti možemo pronaći u gotovo svakoj ljudskoj kulturi na svijetu, a jedno od glavnih zajedničkih obilježja svih slučajeva je upravo 'odvajanje' ili 'otuđenje', objašnjava Roberto Lewis-Fernandez, profesor psihijatrije sa Sveučilišta u Columbiji. "Otuđenje je normalna ljudska sposobnost", objašnjava Lewis-Fernandez. "Koristimo je u različite svrhe; kako bismo razmišljali o prošlosti, odmaknuli se od realnosti tijekom sanjarenja ili pak tijekom slavljenja onoga u što vjerujemo."

Ako to otuđenje počiva na beskonačnosti, od sanjarenja s jedne do ozbiljnog disocijativnog poremećaja ličnosti na drugoj strani - opsjednutost nepoznatim silama leži negdje u sredini. Mnoge religije tu opsjednutost opisuju kao nešto nadnaravno, dok u zapadnoj psihijatriji ono što se dogodilo Marku, učiteljici i mom ocu nazivaju "transom opsjednutosti"; privremenom promjenom identiteta tijekom koje je nečije uobičajeno 'ja' zamijenjeno nečim drugim, za što ta osoba vjeruje da je demon, duh, druga osoba ili pak božanstvo. Ljudi koji dožive ovakav trans mogu izgubiti svijest o okruženju u kojem se nalaze, često gube memoriju i kontrolu nad svojim postupcima, a mogu doživjeti i promjenu u tonu glasa ili potpunu promjenu osobnosti.

Prije nekoliko sam godina prvi put nazvala svog oca i pitala ga o njegovu egzorcizmu. Zanimalo me kako će ga moj otac opisati. Moj je otac sada, u svojim 60-ima, postao ateist. A ako to nešto što ga je onog dana obuzelo nije bio demon, upitala sam ga - što je onda, zaboga, bilo?

'Moj je otac danas ateist, majka više ne odlazi u crkvu, ali i dalje vjeruje u opsjednutost demonima, brat i sestra i dalje su vjernici, a ja, u svijetu u kojem trenutno živim, jednostavno ne mogu vjerovati u postojanje nekog neviđenog entiteta koji upravlja svim zlom svijeta'

"Kad god razmišljam o tome - a to se baš i ne događa često, moram biti iskren - čini mi se da sam mentalno jednostavno bio podložan 'manifestaciji' koja se dogodila", priča mi on. "Okruženje je bilo jednako onome u kojem smo se nalazili desetak puta prije. I ranije sam svjedočio sličnim slučajevima. To kao da je jednostavno bilo očekivano da će mi se dogoditi." U znanstvenoj je literaturi ta moć sugestije i uvjeravanja uvelike proučavana. To je fenomen koji se objašnjava takozvanim placebo efektom - kada 'bombon' djeluje kao prava tableta samo zato što osoba vjeruje da je to prava tableta. U slučaju moga oca, on je vjerovao kako je upravo Vrag - jer smo učili da je baš on uzrok svih zala u svijetu - uzrokovao njegove snažne glavobolje. A ako je vjerovao da je Vrag uzorčnik njegovih glavobolja, sigurno je morao pretpostaviti da će istjerivanjem istog te njegove glavobolje nestati, zar ne? (Činjenica da su glavobolje mog oca nestale baš u trenutku nakon egzorcizma mogla je biti sasvim slučajna. Naime, stručnjaci su nam objasnili kako migrene u određenom periodu jednostavno prestanu, same od sebe. Nestanu, pa se nakon nekog vremena ponovno vrate; možda u drugačijim oblicima tijekom života oboljelog.)

Moja majka također više ne odlazi u crkvu, ali nikad nije u potpunosti prestala vjerovati u neka osnovna vjerovanja adventista te i dalje svakodnevno čita Bibliju. I dalje vjeruje kako su i Mark i ona učiteljica bili opsjednuti demonima. "Čini mi se da na svijet gledamo kao da smo slijepi", nedavno mi je rekla. "Mi sjedimo ovdje, a oko nas se događa čitav taj svijet kojeg možemo nazvati duhovnim." No, ipak, nije baš toliko uvjerena da je i moj otac bio opsjednut. "U to mi je bilo teško povjerovati. Živjela sam s tim čovjekom; i nikad nije pokazivao bilo kakve znakova koji bi sugerirali nešto slično", govori.

Moj stariji brat i sestra i dalje prakticiraju kršćanstvo te i dalje vjeruju u to da demoni zaista postoje. "Ono što sam vidio ni dan danas ne mogu objasniti", govori moj brat. "Bilo je šokantno, otvorilo mi je oči. I mislim da su moji roditelji donijeli lošu - čak i pomalo naivnu odluku - da svemu tome izlože svoju djecu. Neko vrijeme nakon toga više ništa nije bilo isto. Nisam mogao pogledati čak ni u svoj skateboard, zato što je na njemu bila nacrtana lubanja. Bio sam tinejdžer i tada sam pomislio; 'Bolje ti je da se paziš, jer, ako zaribaš, mogao bi postati opsjednut.' No, na neki mi je način drago da mi je sve to otvorilo oči. To je izgradilo vjeru kakvu imam danas."

I dok ja istinski cijenim vjerovanja moje obitelji te bih i sama voljela biti u poziciji da čvrsto vjerujem kako postoji svemogući Bog koji nas ondje negdje štiti, meni to sve zajedno jednostavno nema previše smisla. I tako je već dugo vremena. Jedan dio mene iznimno žali za tim gubitkom vjere i osjećaja sigurnosti i transcedentnosti koje sam imala u Crkvi. No, uglavnom, osjećam se nekako slobodnom. Dio svog djetinjstva provela sam boreći se s demonima. A sada, kao odrasla osoba, više nemam taj strah od Vraga. Jer, u svijetu u koji danas vjerujem i koji razumijem, znam da on jednostavno ne postoji", ispričala je Sunny za Elle.

*Imena su promijenjena.