"Te slike nemaju ni početak ni kraj. Dokle god mi pamćenje seže, sjećam se kamera, odraslih kako me dodiruju, daju mi nešto za popiti. Vidim donje rublje u minijaturnim izdanjima. Moje najranije sjećanje je na trenutke kad sam morala pozirati za dječju pornografiju, kad sam bila seksualno maltretirana.
Odrastala sam uz autocestu. Moj zlostavljač vodio me na odmarališta, kako bi me kamiondžije mogli silovati. S njima se povezao radijem, a obično me vozio u kombiju kako bi te odvratne stvari mogli obavljati upravo tamo na licu mjesta, uz autocestu. Ili je pokupio pojedinog vozača kamiona i odveo ga na mjesto na kojem sam ih ja čekala. Sjećam ih se, tada sam imala svega šest godina.
Bilo je tu i fotografiranja, i raznih 'zabava'. Primorali su me da obučem donje rublje te su me dovodili u velika skladišta, u kojima bi se zatim okupili muškarci s kamerama. Ondje su bila i ostala djeca. Dali su nam alkohol ili nas nadrogirali, kako bi bili sigurni da ćemo ostati mirni i popustljivi.
Nisam znala za bolje, mislila sam da je to sasvim normalno
Ne sjećam se da sam protestirala; sjećam se da sam mislila kako je to sasvim normalno. Nisam znala za bolje. Tek negdje u vrijeme kad sam išla u šesti razred, i kad sam se počela družiti s ostalom djecom i odlaziti u njihove kuće i družila se s njihovim obiteljima, shvatila sam da moj život nije bio ni sličan njihovim životima. Ni jedan od mojih prijatelja nije bio prisiljen ići u skladište. Niti su ih odrasli dodirivali.
"Ovo više nije zabavno", sjećam se da sam rekla svom zlostavljaču. Nikad nije bilo zabavno, no oni su te zabave i dodire prikazivali kao nešto što me čini privilegiranom. Ti si tako posebna djevojka, govorio bi mi. I upravo zato smiješ odlaziti na takve zabave. Zato te možemo fotografirati. A s obzirom da je toliko brinuo o meni, mislila sam da će mi dopustiti da odustanem ako ne uživam u tome. No, umjesto toga, jednostavno je nestao iz mog života. Zlostavljanje je bilo gotovo kad sam krenula u srednju školu.
A način na koji sam se naučila nositi sa svime time bilo je da sam neprestano buljila u knjige. Silno sam željela otići na fakultet, što baš i nije bilo uobičajena praksa u mom malom gradu. Moja posvećenost učenju i pisanju zadaća nije mi donijela nikakvu popularnost, ali sam u srednjoj školi ipak imala nekoliko prijatelja. Imala sam i dečke.
Što sam više učila i istraživala o prostituciji i trgovanju ljudima, kockice su mi se počele slagati
Najviše su me privlačili predmeti na kojima smo učili o spolnosti, rodu i psihologiji zlostavljanja. Odlučila sam da želim diplomirati unutar polja rodnih i kulturalnih studija. Istraživala sam prostituciju i trgovanje ljudima, a sve mi je to pomoglo da mi se kockice u glavi poslože. Stajališta za kamione savršeno su mjesto za zlostavljanje djece. A naučila sam i da postoji skupina koja se zove 'Truckers Against Trafficking', koji se bore protiv toga da se sve vozače kamiona asocira s ovakvim odvratnim poslovima te da se ti poslovi spriječe.
Jedan od mojih omiljenih profesora jednom mi je rekao: "Svi mi učimo o vlastitoj boli." Pa, ja sam zasigurno učila o svojoj... Čitala sam kako se zlostavljanje djece i sve te odvratne aktivnosti uglavnom vrte oko novca i moći, kao i sve ostalo. Zlostavljači se jednostavno žele osjećati moćnima. A oni koji im to omogućuju - fotografi, roditelji, pa čak i policijski službenici - žele se obogatiti. Moj je zlostavljač imao jako dobre veze - a to je bio i jedini način kojim je mogao sakriti da u gradu u kojem živi postoji ogromno skladište u kojem ugošćuje seks zabave za pedofile.
A ovakvo saznanje može biti prilično paralizirajuće. Je li itko vjerodostojan? Je li ijedan grad siguran? Jesu li baš sva ljudska bića sposobna za ovakva poremećena ponašanja? No, umjesto da postane sve gore, učenje o tim stvarima pomoglo mi je da se nosim sa svojim problemom. Mnogi seksualni zlostavljači i sami su u nekom periodu bili zlostavljani; a zatim se osjećaju moćno kad se 'stolovi okrenu' i kad oni mogu takvo što raditi nekome drugome, kad svoju traumu iz djetinjstva mogu preslikati na neko drugo dijete. A posebno ih uzbuđuje činjenica da takve stvari moraju tajiti.
Trudim se na sve moguće načine da se ovaj krug zatvori i da se ovakve aktivnosti zaustave. Želim zaštititi svog sina i ostalu djecu
A ja sam se bacila u svoj posao istraživačke znanstvenice te sam se trudila na sve moguće načine pomoći da se taj krug zatvori. Do svoje 30. godine, bila sam u potpunosti sposobna otvoriti se drugima - a s vremenom sam upoznala i svog supruga. Tada sam imala mnogo tereta na leđima, ali on me vidio onakvu kakvu sam ja htjela vidjeti sebe. Posvojili smo sina, koji sada ima 10 godina. On je došao iz udomiteljske obitelji, a možda smo ga, na neki način, spasili od svojevrsnog zlostavljanja s kojim bi se potencijalno morao susretati. A što on zna o mojoj prošlosti? Samo to da je "mama imala teško djetinjstvo" i da je mamin posao "čuvati djecu kako bi bila što sigurnija." Možda ću mu jednog dana ispričati cijelu priču...
A danas sam još više užasnuta cijelim konceptom zlostavljanja djece. Moja uloga kao roditelja jest da zaštitim svoje dijete, pa stoga ponekad postanem i previše zaštitnički nastrojena. I s obzirom na moju prošlost, nikad me previše ne iznenadi kad saznam da je netko pedofil ili seksualni prijestupnik. Ni kad se radi o učiteljima, ni kad se radi o utjecajnim pojedincima, ni kad se radi o javnim osobama poput Jareda Foglea ili Josha Duggara. A ponekad me jednostavno obuzme neki zastrašujuć osjećaj oko pojedinih osoba - ta neka vibra uzrokovana i mojim sjećanjima iz prošlosti i mojim znanstvenim radom. Ne optužujem baš svakoga i uvijek, ali dosad sam obavila pregršt teških, privatnih razgovora s ljudima. Nemojte svoje dijete ostavljati nasamo s tim muškarcem, ponekad bih savjetovala prijateljima koji su roditelji. Samo mi vjerujte. Ne želim javno uništiti ičiji život ako nemam čvrsti dokaz da je netko zaista zlostavljač, ali želim zaštititi i svoje dijete i svu djecu koju mogu zaštititi.
A ljudsko šesto čulo oko ovakvih stvari obično ne griješi. Kad sam ispričala svoju priču i rekla ljudima u svom gradu tko je bio moj zlostavljač, svi su kimali glavama. Da, uvijek sam znao da se ondje nešto događa, rekli bi. Pa zašto onda ništa niste poduzeli? - moj mozak bi vrištao u takvim trenucima. I to je jedino što me gura naprijed: Uvijek moraš nešto reći. Moraš pitati djecu. Moraš pitati tu osobu. Policiju. Poslati prijavu. Postavljati pitanja. I ja sam imala nešto za reći i sada to govorim."
Izvor: Marie Claire
