Sjećam se raznih verzija, prva i najčešća je ona da je pod borom stvarno onaj poklon koji sam toliko želio i do doručka s mamom i bakom ili ponekad obitelji koja nam je dolazila u posjet, opčinjeno razvlačim tu igračku nesvjestan protoka vremena. Sjećam se da sam u pidžami znao biti do ručka u igri, s pozadinskim maminim, ne pretjerano strogim ponavljanjem da bih trebao oprati zube i obući se jer, eto, gosti dolaze. Druga je pak verzija ona kada poklon ne bi bio ono što sam potajno priželjkivao. E, tu je bila već malo kompliciranija situacija. Prvo je trebalo odglumiti oduševljenje poklonjenim jer sam bio svjestan da su ostavljeni pokloni darovani i upakirani s puno ljubavi i nadom da će mi se svidjeti. Sa sedam godina nisam baš imao ideju zašto bi mi netko poklanjao pulover ili rukavice, ali sam ih reda radi nosio pola dana po stanu.
Foto: Privatni album Janka Popovića Volarića
Kako su i moja mama i baka s kojima sam živio fenomenalno kuhale (baka je bila stara zagrebačka škola, a mama je naučila kuhati u Francuskoj, gdje je bila udana kao studentica francuskog davno prije nego što je upoznala mog oca) hrana je na Badnjak, a i Božić bila posebna tema. Tu je bilo svega, od najklasičnijih bakalara do neponovljivih izuma moje stare koje bih volio da sam zapisivao, jer mi danas fale ti okusi. Isto takva je bila i atmosfera u našem domu, vrlo klasična, gdje su glavnu riječ imali baka i ostatak familije, a onaj manje klasični dio bili su prijatelji moje mame, koji su bili umjetničko-intelektualno nastrojeni, ne toliko tipični slavitelji Božića.
Foto: Privatni album Janka Popovića Volarića
Tih godina kuća je često bila puna ljudi, smijeha, glaube i nas djece, koji smo se igrali s produljenim radnim vremenom iščekujući ponoć.
Kada sam bio malo stariji, sjećanje me vodi do mog najdražeg poklona za Božić, ultimativnog poklona svih prvašića u kasnim osamdesetima. Tata me je kao iznenađenje na Badnjak zvao da se spustim pred kuću, jer da me nešto čeka ispod bora koji je rastao u parku u kojem sam proveo djetinjstvo. A tamo me dočekao crni bicikl BMX sa žutim gumama. Tu se sjećam opet onog pozadinskog maminog dozivanja da se popnem na večeru, jer sam ja samo kružio po parkiću sa svojim godinama (ili mi se barem čini da su bile prošle godine) željenim vozilom. Imao sam prekrasne Božiće kao klinac i čuvam te slike u glavi kao neke od najljepših uspomena iz djetinjstva.
Foto: Privatni album Janka Popovića Volarića
Danas pak, naravno, puno drugačije izgledaju te proslave. Cijeli prosinac mi je, kao i vjerojatno svima, natrpan poslom, strkom i obavljanjem stvari u zadnji tren. Kada napokon dođe onih nekoliko mirnih dana, kada nema više poziva koji se tiču posla i sličnih stvari i čujem se samo sa "svojima", nastupi vrijeme u kojem uplovim u neku mirniju atmosferu smijeha i druženja s obitelji i prijateljima, koje sve skupa ne viđam koliko bih htio u prilično natrpanom i uzbudljivom životu koji živim zadnjih petnaestak godina.
Prilično neskromno mislim da sam majstor za kupnju poklona klincima, iako nisam baš naklonjen ovim suludim gužvama koje su nas obuzele zadnjih godina.
Taj moj talent poklanjanja klincima nije uvijek bio fer prema mom sinu jer se sjećam kako sam, ne jednom, znao gotovo do zore slagati njemu poklonjene legiće. Grozan sam. Jadno njegovo dijete. ;)
Nekadašnje božićno vrijeme bilo je puno mirnije, u zadnje vrijeme ipak svjedočimo užurbanosti i tim suludim gužvama koje sam malo prije spomenuo. Svako vrijeme nosi nešto svoje, no ako mogu birati – gužve zaobilazim. Zato mi je zgodno baciti oko na web shopove i vidjeti što se na njima nudi. Osim što štedim vrijeme, često se iznenadim kreativnijom ponudom (kada kupujete s web shopa – kupujete iz trgovina iz cijelog svijeta). Vrlo često kupnju obavim i mobitelom, što mi je dosta zgodno.
Foto: Privatni album Janka Popovića Volarića
Zadnjih godina za Badnjak sam s obitelji, a nakon ponoći se nalazim s prijateljima u gradu ili na nekoj proslavi i uvijek je taj dan ta neka posebna atmosfera veselja i zajedništva.
Volim druženje i volim svoje prijatelje, pa i ako netko ne može biti prisutan opet u pomoć pristiže tehnologija. S dragim ljudima koji nisu prisutni radi ovog ili onog razloga, razmjenjujem poruke,na videochatu smo i koristimo se svim mogućim načinima da ostanemo u kontaktu i podijelimo neke posebne trenutke, iako ne možemo biti zajedno.
Foto: Privatni album Janka Popovića Volarića
Volim današnje Božiće, a volim i one prošle. I volim se prisjećati tih starih vremena s meni bliskim ljudima koji su mi ostavili prekrasna sjećanja. Tim ću se sjećanjima zauvijek vraćati s malo tuge i puuuno zahvalnosti što su mi pružali tako lijepe Badnje večeri i božićna jutra i davali mi toliko ljubavi i brige.
Sadržaj napravljen u suradnji sa Samsung Hrvatska.
