Nuklearni rat, udar asteroida, prirodne katastrofe... Nije teško zamisliti načine na koji bi ljudski život na Zemlji mogao naglo završiti. Ako pretpostavimo da ima preživjelih, koliko je dovoljno za očuvanje vrste?
Najkraći odgovor je - ovisi. Različite katastrofe stvorile bi različite uvjete za preživljavanje ostatka ljudske populacije. Primjerice, nuklearni rat bi mogao izazvati nuklearnu zimu, kada bi se preživjeli suočili s niskim ljetnim temperaturama i glađu, kao i zračenjem. Međutim, minimalni broj preživjelih bio bi vrlo malen u usporedbi s približno 7,8 milijardi koji danas žive na Zemlji, piše Live Science.
"Populacija koja se mjeri u stotinama može preživjeti više stoljeća. Mnoge male populacije preživjele su stoljećima i možda tisućljećima", tvrdi Cameron Smith, docent na Odjelu za antropologiju na Sveučilištu u Portlandu.
Smithovo istraživanje ranih ljudskih civilizacija i svemirske kolonizacije daje mu dobar uvid u šanse za preživljavanje apokalipse. On očekuje da bi veliki gradovi bili najosjetljiviji jer uvoze gotovo svu hranu i u velikoj se mjeri oslanjaju na električnu energiju. Preživjeli stanovnici vjerojatno bi se maknuli iz gradova u potrazi za resursima.
Tijekom ranog neolitika (prije otprilike 12.000 godina), kada su ljudi počeli obrađivati zemlju, diljem svijeta postojala su brojna mala sela s populacijom od stotinjak do tisuću jedinki. "To su bile poprilično neovisne populacije, ali pretpostavljam da su imali veze i sklapali brakove s pripadnicima drugih sela. Pretpostavljam da bi se isto dogodilo u apokaliptičnom scenariju", ističe Smith.
Uspješno razmnožavanje kao ključ održanja populacije
Preživjela populacija od samo nekoliko stotina ljudi trebala bi pronaći način za održavanje sustava razmnožavanja. Naime, jedan od najvećih izazova za male populacije je tzv. inbreeding, odnosno parenje jedinki u krvnom srodstvu.
Mali dio populacije nakon apokalipse morao bi imati dovoljno genetske raznolikosti da izbjegne razmnožavanje krvnih srodnika. Dovoljan broj plodnih jedinki suprotnog spola, poznat kao efektivna veličina populacije, također bi bio potreban za uspješno razmnožavanje.
Ljudi bi možda mogli pripremiti stanovništvo da preživi sudnji dan ako vide da dolazi. Seth Baum, suosnivač i direktor Instituta Global Catastrophic Risk, zalaže se za sprječavanje potencijalnih katastrofa. Međutim, njegovo istraživanje uključuje mogućnost izgradnje skloništa kako bi se zaštitili ljudi u slučaju globalne katastrofe.
"U slučaju neizbježne katastrofe želimo imati neke zaštitne mjere tako da barem dio populacije nastavi živjeti", rekao je Baum za Live Science.
Važan čimbenik pritom je izolacija skupine od onoga što joj nanosi štetu. Jedan korak dalje bilo bi sklonište za katastrofu negdje na Zemlji, a još ambicioznija bila bi izgradnja skloništa u svemiru.
Preživljavanje u svemiru
Koji je minimalni broj stanovnika koji je potreban za preživljavanje u svemiru?
Početna posada od samo 98 ljudi bila bi dovoljna za putovanje dugo 6300 godina do Proxime Centauri b, potencijalno nastanjivog egzoplaneta nalik Zemlji. Posada letjelice ne bi se sastojala od nasumično odabranih 98 ljudi, već od 49 nepovezanih parova za razmnožavanje koji su spremni za prenošenje svojih gena.
Populacija bi s vremenom bila genetski raznolika i zdrava pod određenim uvjetima pa bi se razmnožavanje posade moralo nadgledati i ograničiti. Veća početna posada od 500 ljudi bila bi sigurniji izbor jer bi se time održala genetska raznolikost s više parova.
Smith preporuča da se u svemirskim pothvatima ne koristi mali broj jedinki. "Moja usporedba je ako uđete u avion i želite ići do New Yorka, ne želite da pilot ima upravo onoliko goriva koliko mu je potrebno da dođe do New Yorka. Potrebna vam je rezerva u slučaju katastrofe", zaključio je.