Pokušao sam joj predočiti što znači Afrika te iako je proputovala mnogo, bilo joj je teško shvatiti da tamo vrijede potpuno drugačija pravila. Dan se činio kraćim nego inače s obzirom na broj obaveza koje su bile prisutne od ranog jutra. Bio je to jedan običan dan u Hrvatskoj svakodnevnici, a onda nakon svega par sati sve brige su nestale. Ukrcao sam se u avion i jedino bitno u tom trenutku bile su putovnice.
Zauzimajući pozicije u avionu još uvijek smo posprdno raspravljali o obavezama koje nismo izvršili i stvarima koje nismo ponijeli i još uvijek je Andrea glasno pričala o svemu što sam joj tog dana izbacio iz torbe znajući da joj je u potpunosti nepotrebno. Kako to obično biva i ona je utonula u oblake i rasprave su potpuno nestale.
Uzbuđenje je raslo i oboje smo znali da je na pomolu nova avantura. Ono što me posebno zanimalo bio je prvi dojam moje djevojke s obzirom da se nakon dugo vremena odvažila posjetiti Afriku te pogledati svijetu u oči i zaroniti duboko ispod površine europskog blještavila. Kao što sam i pretpostavio, samim dolaskom na aerodrom od Antananariva ostala je otvorenih usta i upitala u koje stoljeće smo upravo sletjeli. Osim džungli, cijela Afrika je jedno veliko polje za preživljavanje, kako medu životinjama tako i među ljudima. Čim smo sletjeli postali smo plijen lokalnih taksista/vodiča/prosjaka/mjenjačnica/teleoperatera/nosača torbi i svih ostalih koju su pružali bilo kakve usluge i zauzvrat očekivali novac.
Najdirljivija strana na koju nitko ne ostaje ravnodušan odnosi se na "ambasadore dobrote" ilitiga djecu koja se od malih nogu bore za sebe, ali bez velike šanse za obrazovanje. Afrika nema heštega ili lažnog sjaja, ona je surova, teška, bolesna, ali nadasve iskrena i sretna za razliku od većine koja se guši u luksuzu naspram ovakvog načina života.
U Antananarivu se nismo dugo zadržavali jer se iskreno nema ništa posebno za vidjeti, prošetali smo gradom, posjetili smo favele kako bi doživjeli i vidjeli kako oni koji nemaju apsolutno ništa žive. Metar od kanalizacije u kućici koja je napravljena od dva komada drveta i tako više od jedan km, kuća do kuće i djeca koja trče za vama i traže novac. Pored "kuća" su hodale kokoši, psi, pekla se hrana, i smrad je bio doista težak! Budio je tugu!
Djeca su se igrala s plastičnim bocama, kotačima, starim stolnim nogometom, a neke od žena su djeci prale kosu prelijevajući vodu iz lavora u šalicu nasred puta. Svakako prizori koji vam se urežu u sjećanje i natjeraju na razmišljanje.
Nakon Antananriva i posjeta favelama bili smo skeptični oko toga što nas čeka u unutrašnjosti Madagaskara. Bilo je doista teško proživljavati neke prizore, ali i iscrpljujuće odbijati ljude i djecu za novac svakih 500 metara. Tržnica u centru je vrvila štandovima i djecom koja su prodavala sve i svašta. Glasnim uzvicima pokušali su svratiti pažnju na svoje "proizvode" dok je čudan miris svih pomiješanih stvari bio sve osim ugodan.
Taj dan upoznali smo Fasu, prijatelja s kojim je moja djevojka stupila u kontakt preko Couchsurfinga zbog dobrih referenci na koje je naletjela.
Moram priznati da sam u početku bio vrlo skeptičan jer znam kakva je Afrika i znam da su im turisti uglavnom jedini malo bolji izvor zarade kojih je na Madagaskaru svega 200 000- 300 000 tisuća godišnje. Obzirom da put nismo planirali ona je s njim pregovarala vezano za prijevoz i plan puta što sam u datom trenutku smatrao ne baš dobrom idejom jer iz dosadašnjeg iskustva to uglavnom znači plaćanje provizije na proviziju.
Što se tiče takvih stvari, sa mojom racionalnošću i Andreinom naivnošću mi činimo savršen balans. Ona uvijek vjeruje u najbolje, a ja često kažem da život nije tako ružičast. Ovaj put ispostavilo se da je njena vjera u ljude bila i više nego opravdana. Nakon mnogih ponuda koje smo poslušali unajmili smo džip i dva vozača za 45 eura kojeg nam je upravo Faso preporučio. Prvotno je s nama trebao ići samo jedan stariji vozač, ali bilo nam je bitno da osoba s kojom putujemo zna vrlo dobro govoriti engleski pa su nakon što smo im objasnili namjeru našeg putovanja, a to je avantura, avantura i što više avanture, odlučili ići obojica.
Meni je to zaista bilo smiješno, jer ipak se radilo o putovanju od 15 dana gdje si potpuno odvojen od svijeta i gdje doslovno možeš zapeti na cesti dva-tri dana jer je infrastruktura Madagaskara još uvijek užasna i ceste na našoj ruti su uglavnom zemljane pa put od 100 kilometara traje otprilike četiri sata. Kako god, na kraju je ispalo da nismo mogli izabrati bolje vozače.
Jedna od stvari na koju se moram osvrnut je da je Andrei krepao mobitel dok još nismo ni izašli iz aviona pa se jedan dio dana sveo na to kako ga popraviti usred ničega. Naišli smo na dućan bijele tehnike i pitali za popravak. Ako vam bilo što treba u nerazvijenim zemljama, što god pokušate riješiti, proces traje vječno pa je tako potrajalo i ovo. Na štandovima ćete nerijetko naći majice s natpisom "muro muro" što znači "sporo sporo" i to je u potpunosti njihov životni moto! Baš kao i kod naših Dalmatinaca, "nije priša".
Dečko s kojim smo pregovarali je zvao sto brojeva, ali nitko nije mogao doći taj dan. Mobitel smo morali ostaviti na popravku u dućanu pa smo se bojali ishoda sljedećeg dana. Pitao sam ga kako mogu znati da će me telefon dočekati sutra na što je dotični gospodin uzeo list papira, napisao neku vrstu izjave na francuskom i potpisao, vrlo pouzdano zar ne?
Ipak, telefon je idući dan bio popravljen i naplaćen kojih 60 eura, pošten čovjek, pošteno napravio svoj posao. Nakon toga zaputili smo se u Antsirabe, a o nastavku putovanja čitajte OVDJE.
