promet na Madagaskaru /

'Korak naprijed, dva nazad': Deset sati vožnje do Nacionalnog parka Tsingy de Bemaraha

Image
Foto: Kristijan Iličić

Ukoliko želite doći do ovog odredišta čeka vas mukotrpan, ali vrijedan put.

23.5.2017.
10:40
Kristijan Iličić
VOYO logo

U najmanju ruku ovo je bila prava avantura koja je obilovala bogatim krajolikom, različitim selima i kulturama, grobnicama, rijekama kroz koje ne možete proći bez ljudske pomoći, kao i trajekata sklepanih od drveta i dva-tri čamca koji nekoliko kilometara prevoze automobile duž crvene rijeke.

Krenut ću od ceste koja je bila zemljana i izbrazdana, ali na nekim mjestima puna blata ili čak pokrivena vodenim tokovima, pa je bilo rizično krenuti autom. Teren smo testirali na starinski način. Netko bi zasukao hlaće i otišao ispipati teren, tj. dubinu. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Evo kako izgledaju ceste na Madagaskaru:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U početku mi se svašta vrtilo po glavi, ali kad čuješ da u slučaju zapinjanja možeš provesti i do dva-tri dana na cesti, kreneš hrabro u ispitivanje nivoa vode bez razmišljanja o zmijama i ostalim stvorovima tipičnim za džunglu.

Nakon dva sata stigli smo do rijeke koju sam maloprije spomenuo… Spustili smo se u neko udubljeno korito koje je bilo poput mravinjaka.

Voznja trajektom po rijeci:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada se ukrcate prođe dosta vremena do polaska trajekta jer se čeka da se isti napuni. Za to vrijeme vi počnete promatrati sto se događa u tom kaotičnom okruženju. Naime, trajekt ne služi samo za prijevoz automobila, već i dobara, uključujući sušenu i sirovu ribu, svježe kao i trulo povrće, ali njime se prevozi i lokalno stanovništvo koje zna prijeći i do 100 km dnevno s velikim teretom kojeg nose ručno od jednog sela do drugog.

Ulazak i izlazak s trajekta:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na vrhu se nalazio kamion pun velikih bijelih vreća koje su lokalci poput mrava marljivo i skladno istovarili... također štandovi u kojima se peklo sve i svašta od piletine i ribe do nama nepoznatih stvari…Djeca su sa svih strana, neka pomažu, a neka su premala pa se igraju međusobno, ali onako kako se djeca istinski igraju. To me vratilo u odrastanje uz loptu, gumi-gumi i igranje skrivača, lovice i ostalih aktivnosti zbog kojih smo ostajali na cesti bosi i prljavi do mraka.

Kada smo krenuli, sjeo sam na rub drvene platforme tik uz rijeku i počeo pregledavati slike. Nakon par sekundi oko mene se skupila cijela horda ljudi koja je začuđeno, ali oduševljeno komentirala mjesta koja su uspijevali prepoznati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U tom trenutku poželio sam da mogu popričati malagaški te saznati vise o tome kako oni vide svoj život, no kako god za neke stvari vam nije potreban jezik, dovoljno je čuti i osjetiti istinski smijeh, ali i promatrati koliko slikovito nešto objašnjavaju dok drugi slušaju i komentiraju u istom duhu.

Oko nas su prolazili brodice nakrcane lokalcima, djeca u čamcima, rižina polja izdignuta iznad rijeke, zanimljiva korita i ostali prizori od kojih vas svaki vjerno podsjeća da se nalazite upravo u Africi, najvrućem i najsiromašnijem kontinentu na svijetu. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kakav osmijeh, kakva djeca... 

Već nakon pet sati proradila je tjeskoba od zatvorenog prostora i automobila, drndanja, ali i gladi pa smo stali u selo i jeli lokalnu hranu jer drugog izbora nismo imali...

Kada smo pronašli najčišću kuhinju, pomolili smo se da ostanemo živi i začudo bili ugodno iznenađeni koliko je ukusna hrana na kraju bila.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Probali smo jegulju s rižom i jetricu te sve to zalili sa ukusnom lokalnom pivom, a jelo je koštalo manje od šest eura za tri osobe.

Biste li se usudili jesti na ovakvom mjestu?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na putu za dalje odlučili smo sjediti u "otvorenom gepeku" i uživati u okolišu i svježem zraku. Usput smo naišli na veliki požar kojeg sam odlučio snimiti, a vozač nam je objasnio da ljudi na Madagskaru cesto uništavaju dijelove šume kako bi mogli kultivirati povrće na tom tlu pa je ovo i nije bila neobična pojava.

Nakon deset sati vožnje...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Česta pojava su bile žene koje su prale veš na rijeci i livade prekrivene robom koja se sušila na tlu. Golišava djeca, ali i odrasli su spas od vrućine nalazili pod palmama ili potocima gdje su se prskali vodom. Svakih nekoliko metara prodavalo se raznovrsno voće od kojih sam neko vidio prvi puta i ostao oduševljen okusima. Sve su to ručno brali lokalci i prodavali po zaista smiješnim cijenama.

Napokon smo stigli na odredište:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon sati i sati vožnje, puni dojmova stigli smo u Olymp de Bamaraha, predivan resort usred šume koji je bio idealan odmor za dušu i tijelo nakon naporne vožnje.

sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo