"Dune", serija SF knjiga autora Franka Herberta, prvi je put ekranizirana 1984., a ovih je dana njezin remake ugledao svjetlo dana. Radnja filma smještena je u daleku budućnost na pustinjskom planetu Arrakisu.
Herbert je taj svijet opisao bogatim detaljima koji se na prvi pogled čine toliko stvarnim da bismo se mogli zamisliti u njemu. Međutim, da takav planet zaista postoji, kakvi bi bili uvjeti na njemu?
Odgovor na to pitanje dali su znanstvenici čija je specijalnost modeliranje klime. Za ScienceAlert su simulirali klimu Arrakisa kako bi saznali hoće li tamošnji zakoni fizike i okoliš biti u suprotnosti sa stvarnim klimatskim modelom.
Znanstvenici su zaključili da je Herbert zamislio okruženje koje većinom ispunjava očekivanja. Naime, veći dio Arrakisa doista bi bio nastanjen, iako negostoljubiv.
Stručnjaci su počeli s izradom klimatskog modela koji se obično koristi za predviđanje vremena i klime na Zemlji. Zadržali su iste temeljne zakone fizike koji upravljaju vremenom i klimom na našem planetu.
Klimatskom modelu su potom morali dati neke informacije o Arrakisu, što su i učinili na temelju informacija iz romana i enciklopedije "Dune". To je uključivalo topografiju planeta i njegovu orbitu, koja je bila kružna, slična današnjoj Zemlji. Oblik orbite može zaista utjecati na klimu.
U model su morali unijeti i od čega je sačinjena atmosfera. Većinom je slična onoj na današnjoj Zemlji, ali s manje ugljičnog dioksida. Najveća je razlika u koncentraciji ozona. U donjem sloju atmosfere na Zemlji vrlo je malo ozona (samo oko 0,000001 posto), a na Arrakisu je 0,5 posto.
Ovakvim složenim modelima potrebno je neko vrijeme za računanje, u ovom slučaju više od tri tjedna. Znanstvenicima je trebalo ogromno superračunalo za simulaciju Arrakisa, no ono što su dobili isplatilo se čekati.
Uvjerljiva klima
Knjige i film opisuju planet s nemilosrdnim suncem i pustošima pijeska i stijena. Međutim, bliže polarnim područjima gradova Arrakeen i Carthag, klima se u knjizi počinje mijenjati u nešto što bi se moglo opisati kao gostoljubivo. Ipak, model znanstvenika nije potvrdio tu priču. Naime, prema njemu, u najtoplijim mjesecima u tropima temperature dostižu oko 45 °C, dok se u najhladnijim mjesecima ne spuštaju ispod 15 °C, slično kao na Zemlji.
Najekstremnije temperature bi zapravo bile izražene u srednjim geografskim širinama i polarnim područjima. Tamo ljeti temperature mogu doseći do 70°C, što je opisano u knjizi. Zime su jednako ekstremne, s čak i do -40°C u srednjim geografskim širinama i do -75°C na polovima. To je kontraintuitivno jer ekvatorijalna regija prima više energije od sunca. Međutim, u klimatskom modelu polarna područja Arrakisa imaju znatno više atmosferske vlage i visoku naoblaku koja zagrijava klimu budući da je vodena para staklenički plin.
Knjiga kaže da na Arrakisu nema kiše. Međutim, model znanstvenika sugerira da bi padale vrlo male količine oborina, ograničene samo na sjeverne geografske širine ljeti i u jesen, i to samo na planinama i visoravnima. Bilo bi malo oblaka u tropima, kao i na polarnim širinama, koje variraju s obzirom na godišnje doba.
U knjizi se također spominju polarne ledene kape, barem na sjevernoj hemisferi. No, tu se zapisi u knjigama možda najviše razlikuju od znanstvenog modela, koji sugerira da bi ljetne temperature otopile polarni led, a zimi ne bi bilo snježnih padalina koje bi ponovno stvorile ledene kape.
Vruće, ali nastanjivo
Bi li ljudi mogli preživjeti na takvom pustinjskom planetu? Prvo, moramo pretpostaviti da ljudi nalik ljudima u knjizi i filmu dijele slične toplinske tolerancije kao i ljudi danas. Ako je to tako, onda, suprotno knjizi i filmu, čini se da bi tropi bili najnaseljenije područje budući da je tamo malo vlage, a temperature su prikladne za naseljavanje.
Srednje geografske širine, gdje živi većina ljudi na Arrakisu, zapravo su najopasnije zbog vrućine. U nizinama su prosječne mjesečne temperature često iznad 50-60°C, a maksimalne dnevne temperature su i više. Takve su temperature pogubne za ljude. Znamo da sav humanoidni život na Arrakisu izvan naselja pogodnih za stanovanje mora nositi odijela dizajnirana da ohlade i povrate tjelesnu vlagu od znojenja, mokrenja i disanja kako bi se osigurala voda za piće.
To je važno, jer se u knjizi navodi da na Arrakisu nema oborina, nema otvorenih voda i atmosferske vlage koja se može vratiti. Planet također postaje vrlo hladan izvan tropskih krajeva, sa zimskim temperaturama koje bi također bile nemoguće za preživljavanje bez tehnologije. Gradovi poput Arrakeena i Carthaga patili bi i od vrućine i od hladnoće, poput ekstremnije verzije dijelova Sibira, na kojem su normalna iznimno vruća ljeta i brutalno hladne zime.
Važno je zapamtiti da je Herbert napisao prvi roman davne 1965. godine. Bilo je to dvije godine prije nego što je nedavni Nobelovac Syukuro Manabe objavio svoj prvi klimatski model, a Herbert nije imao moderna superračunala, čak ni obično računalo. S obzirom na to, svijet koji je stvorio izgleda izvanredno dosljedno šest desetljeća kasnije.
