O odgoju djece znala sam apsolutno sve. Ma za mene nije postojao problem koji se ne bi riješio i to od prve. Sjećam se kad bih s prijateljicom bila u dućanu i vidjela klinca kako krešti iz sveg glasa i baca se po podu dok se roditelji (koji, naravno, ne znaju odgojiti dijete) koprcaju i bore s njim kako znaju i umiju.
Ispod oka bih samo uputila frendici pogled pun prijezira i tiho prokomentirala: 'Isuse bože! Strašno! Ma znaš što, napravio bi on to meni jednom i nikad više! Zapamtio bi dan kad mu je takvo što palo na pamet.'
Točno sam znala što treba napraviti i da se takve stvari rješavaju kod kuće, a ne na ulici, parku, trgovini... Ma, s takvim divljakom se ne bih uopće pojavljivala u javnosti jer moje dijete, kad ga budem imala, pristojno će hodati sa mnom držeći me za ruku, pitati smije li što ili ne i bez ikakvog pogovora prihvatiti moj odgovor. Znat će se tko je mama, a tko dijete.
Sve je to jako dobro funkcioniralo, a onda se dogodilo nešto što je potpuno promijenilo moje odgojne metode. Naime, postala sam mama.
Moj savršeni odgoj je doduše stvarno funkcionirao i to čak nekoliko mjeseci. Sada imam dvoipolgodišnjaka. I ne, nije zapamtio dan kad se bacao po podu u trgovini, kad je iz protesta legao usred lokve na cesti, urlajući izlazio iz kolica u vožnji...
Pioniri maleni...
Naravno da sam pokušala i metodom razgovora, i metodom kazne, i metodom galame, i metodom ignoriranja. Ništa. Sad sam ja ta koju ljudi gledaju ispod oka kao majku koja ne zna odgojiti dijete, a takvog 'divljaka' bolje je ne imati u blizini. Ali što oni znaju? Vidjela bih ja njih u takvim situacijama!
Jedino za što sam iznašla rješenje je kako se bez problema vratiti iz trgovine kući. Naime, moj sin koji spada u perolaku kategoriju jako voli jesti. Sve jede – i voće, i povrće, i meso, jedino mu slatko baš ne ide, ali to me toliko i ne brine.
Najčešće pri povratku iz trgovine stignemo do točke s koje se on ne želi pomaknuti. I nema tog razgovora ni tonaliteta koji bi ga nagovorio. A tada je u meni proradio očaj i poput profesora Baltazara odjednom iznađem rješenje. Iz vrećice izvadim salamu i ponosno mu pokažem.
Vidjevši slastan zalogajčić u mojim rukama, smjesta se digao i potrčao prema meni. Sva sreća pa je mama bila Titova pionirka i zna kako se nosi štafeta. Tako ja s ponosom nosim visoko podignutu salamu u ruci, a moj sinčić kao pravo poslušno dijete bez pogovora ide kući (mislim da ekipa iz centra za socijalnu skrb ne čita moje uratke).
Al' mama ti me voliš
Vrhunac mojih odgojnih metoda dogodio se prije nekoliko dana. Napokon je stiglo sunce i dosta vremena provodimo na igralištu. Pričam sa susjedom dok se gomila djece razbacala po spravama. Iz sve one vreve odjednom čujem kako netko urliče. Ne, nije moguće. Sigurno nije moj. Ne želim se okrenuti iako mi je taj ton jaaakooo dobro poznat.
Sa susjedne klupe čujem jednog tatu (koji je došao s troje djece) kako pita drugog: 'Isuse bože, čije je ovo dijete?' Ali što on zna? Sigurno većinu vremena s klincima provodi mama i ona je, garantiram, upoznata s ovakvim situacijama.
I dalje se pravim da ga ne poznajem. Čak se i ja pravim i pogledavam gdje su možebitni roditelji tog derišta u nadi da će histerija prestati prije nego li se otkrije tko mu je ustvari majka. Ali on ne prestaje.
Naposljetku, naravno, popustim ja i vidim da se od sve djece jedino moje baca po podu i dernja iz sveg glasa, a sve zato jer nije mogao do autića. I to ne svog, nego tuđeg. Naravno da slijedi kazna i krećemo kući. No, sad imamo problem jer sa sobom nemam ni karbonaru ni neki krmić kojim bih ga podmitila da pođemo u miru.
Nosim ja tako svog mezimca kući, a moj angelek, zjenica oka moga, se koprca, čupa me za kosu, vrišti i dalje, a bogami sam dobila i nekoliko šamara. Nekako smo uspjeli doći kući, nakon čega je za kaznu morao biti u svojoj sobi dok se ne smiri. Savršena majka je izgledala kao da je došla iz Bejruta, a ne s igrališta – sva raščupana i izgrebana.
