Osim gubitka voljene osobe i teške bolesti, malo se što može mjeriti s osjećajem da te netko tjera iz vlastitog doma, te da se zajedno s bližnjima i nekoliko torbi preko noći nađeš na cesti. Na ovim prostorima takvi su događaji u mirnodopskim vremenima bili nezamislivi, to smo gledali u američkim filmovima i činilo nam se kao nešto jako daleko i strano. Suosjećali jesmo, ali ne do te mjere da bismo shvatili da nezaustavljivo jurimo upravo prema takvom društvu.
Nakon desetljeća oskudice, iluzija blagostanja
Bilo koga tko je realan i krene pisati tekst o ovom problemu muče mnoge dileme. Rastrgan je između ljudske potrebe da uvijek bude na strani slabijeg i ugroženog te sagledavanja realne situacije. Činjenica je, naime, da su mnogi ljudi posljednjih petnaestak godina živjeli iznad svojih mogućnosti, krediti su bili i više nego dostupni, kupovali su se automobili koji nisu bili nužni, stanovi s malo većom kvadraturom od one koja je bila priuštiva, uletavalo se u privatne poslove koji nisu bili niti domišljeni niti je za njih postojalo realno opravdanje na tržištu.
Nakon desetljeća oskudice, otvorilo im se sve prostranstvo potrošačkog društva i sve se činilo tako dostupno, samo je trebalo pružiti ruku, potpisati ugovor o kreditu, zažmiriti na ona sitna slova i šareni svijet je bio na dlanu. Pohlepno i nepromišljeno, ali normalno i ljudski, te uz svesrdnu pomoć bankarskog sektora i izostanak bilo kakvih jasnih upozorenja o mogućim posljedicama. Jesu li krivi ti ljudi koji su podobrazovani i nespremni bačeni u ralje tržišnog kapitalizma bez ikakvog pripremnog razdoblja ili društvo i država koji su osmislili propise i pravila na način da Hrvatska postane eldorado za plasman preskupih kredita i opći grabež?
Prelijevanje iz šupljeg u prazno
Svi ti baloni od sapunice trajali bi mnogo duže i posljedice bi bile mnogo manje vidljive da je svjetska ekonomija nastavila rasti tempom koji smo bilježili do 2008. Ali nije i iluzija je nestala. Mnogi od onih koji su se našli u problemima i velikom raskoraku između želja i mogućnosti, nekoliko godina snalazili su se kako su znali, prodavali sve što se dalo prodati, zatvarali dio kredita, odustajali od dotadašnjeg stila života, no velikom broju ljudi to ipak nije pošlo za rukom. Učinili su tipičnu ljudsku pogrešku i svoje financijske dubioze pokušavali premostiti ili pokriti novim kreditima, a banke su bile više nego voljne dati im ih i uvaliti u još dublja govna. Ova druga skupina sada se našla na vjetrometini i teško je zamisliti da će se izvući prije no što izgube i ono što su imali prije no što su započeli izvoditi financijske vratolomije, koje ne samo da su bile dopuštene, nego se na njih i uvelike poticalo u Hrvatskoj. I još uvijek se, nažalost, potiče.
Sutra će se to dogoditi nama
Negdje u ovoj drugoj skupini našle su se i dvije obitelji čije financijske probleme danas zna cijela zemlja. I Cvjetkovići i Vukići pozivaju se na brojne nepravde koje su im učinjene i proceduralne pogreške koje su ih dovele do situacije da grčevito brane krov nad glavom. Povjerovale su im i institucije jer su upravo temeljem tih prigovora privremeno uspjeli izbjeći izbacivanje na cestu. No, pitanje je koliko će to potrajati s obzirom da su dugovi i krediti i dalje tu i nitko ih ne namjerava otpisati.
"Tu smo jer ću sutra u takvoj situaciji biti ja ili netko drugi od susjeda", kazala je u ponedjeljak susjeda obitelji Cvjetković i izrekla bolnu istinu. Preko noći se u znak podrške oko kuće obitelji Cvjetković okupilo više od stotinu ljudi jer im je jasno da se gubitak doma više ne događa samo u američkim filmovima nego prijeti i njima samima.
Završni čin tragedije
Srž je to problema u kojem se našlo cijelo društvo i završni čin tragedije ubrzanog tečaja kapitalizma na hrvatski način. Samo u prošloj godini na dražbu je dospjelo ukupno 1.715 kuća i 621 stan. Broj kuća i stanova koji završavaju na bubnju stalno je u porastu i Hrvatskoj ozbiljno prijeti situacija u koju će se država, naviknuta da građanima prepusti da se samostalno bore s bankarskim institucijama, na neki način morati uključiti – socijalnim programima, pritiskom prema bankama da izađu više u susret dužnicima odričući se zarade i kamate, reguliranjem pitanja osobnog bankrota...
U protivnom imat ćemo na svakom uglu obitelji beskućnika koje će gladne, gole i bose plaćati svoje, ali i tuđe greške. Da nije riječ o pretjerivanju govori podatak o 245.441 blokiranom računu građana i činjenica da stotine ljudi dnevno ostaju bez posla. Mnogi od njih imaju jedan ili nekoliko kredita i od gubitka doma ne dijeli ih još mnogo.
