Po aktualnom Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnima danima „subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju“ u Republici se Hrvatskoj obilježava kao „Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi sa slobodu i nezavisnost“. Ovaj zakon donesen je 1996. i do danas se u više navrata mijenjao. Bilo je blagdana i spomendana koji su vremenom izbacivani, kao i onih koji su naknadno ubacivani.
Oko nekih, poput Dana državnosti ili Dana neovisnosti, vodile su se u javnosti i žustre rasprave. Međutim, niti u jednom trenutku u posljednjih dvadeset i pet godina nitko nije dovodio u pitanje, niti vidio išta sporno, u spomendanu spomenutom na početku ovog teksta, ili barem njegovom opisu.
A što bi to građanima Hrvatske koji poštuju Ustav trebalo biti sporno? Prije svega treba napomenuti da se datumski gledano ovaj spomendan odnosi na događaje odnosno tragediju koja je uslijedila nakon predaje predstavnika Oružanih snaga NDH u Bleiburgu 15. svibnja 1945. godine. Zašto je to važno?
Zato što u Izvorišnim osnovama Ustava jasno stoji da se povijesno pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu očitovalo „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)…“.
Drugim riječima, nije li u suprotnosti s onim što piše u Ustavu proglasiti pripadnike Oružanih snaga NDH, brojne državne i lokalne političare, i sve ostale koji su četiri godine branili, vodili i podupirali NDH, a koji su nakon predaje 1945. ubijeni u poslijeratnim masovnim zločinima, žrtvama za „slobodu i državnu nezavisnost“. Jer za čiju su se slobodu oni tijekom rata borili? I zašto predstavnici demokratske Hrvatske odaju počast žrtvama koje su se borile za državnu nezavisnost tvorevine koja je u Ustavu navedena kao negativan i neprihvatljiv primjer?
Zločini nemaju opravdanje
Da, ljudi kojima je presuđeno bez sudskih presuda, koje su pobjednici u osvetničkom bijesu masovno poubijali, a njihova tijela pobacali po jamama i rudarskim oknima, jesu žrtve. I u tom smislu treba obilježiti mjesta njihova stradanja i bez ikakve zadrške osuditi zločine koji su počinjeni. Ali masovnost i karakter zločina u ovom slučaju nisu smjeli postati opravdanje da bi se ubijene proglasilo „hrvatskim žrtvama za slobodu i nezavisnost“.
Zamislite da je Adolf Hitler s dužnosnicima nacionalsocijalističke stranke i Trećeg Reicha, jedinicama SS-a i Wehrmachta, kao i brojnim civilima koji su podržavali nacistički režim odlučio u travnju 1945. napustiti Berlin i spas, u strahu od vojnika Crvene armije, potražiti kod Amerikanaca i Britanaca.
Führer s uskim krugom najbližih suradnika uspije pobjeći, ali većina vojnika i civila ipak bude zarobljena i pogubljena od strane Sovjeta. Ovakav scenarij sigurno bi u njemačkom društvu bio okarakteriziran kao tragedija, i nitko ne bi imao problema ubijene nazvati žrtvama.
Ali je nemoguće i zamisliti da bi Bundestag donio zakon kojim bi se ti ljudi nazvali njemačkim žrtvama za slobodu i nezavisnost. Ili, da bi se na mjestu obilježavanja takve tragedije ljudi slobodno šetali u nacističkim uniformama, majicama s likom Hitlera i pjevali nacističke pjesme, uz prisutnost njemačkih političara koji bi sve to šutke promatrali i držali govore okupljenima.
Logori i masovna ubojstva
Za one koji nisu shvatili ovu usporedbu evo ipak kratkog podsjećanja na činjenice. Zahvaljujući dobroj volji Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija ustaški pokret predvođen Antom Pavelićem dobiva u travnju 1941. priliku stati na čelo novoosnovane Nezavisne Države Hrvatske. Kako bi stvorili etnički, rasno i vjerski čistu državu hrvatskog naroda ustaše provode surovu represiju prema građanima NDH koje su smatrali nepoželjnima, a to se prvenstveno odnosilo na Srbe, Rome i Židove.
Masovna ubojstva civila, progoni, odvođenja u logore i prisilna pokatoličavanja postaju svakodnevica četverogodišnjeg postojanja ove državne tvorevine. A onda su u svibnju 1945., shvativši da je kraj rata doslovno pitanje dana, u strahu od osvete pobjednika, tj. Jugoslavenske armije, odlučili spas potražiti kod Britanaca i Amerikanaca.
Istih onih kojima su četiri godine ranije objavili rat. I ne samo to, ustaše zapadnim saveznicima sada nude i suradnju u novom ratu protiv „jugoslavenskih komunista“. Kada ih njemački saveznici obavijeste da odustaju od daljnje borbe ustaške vlasti donose odluku o napuštanju Zagreba.
Kolona s elitnim ustaškim postrojbama
U koloni dugoj nekoliko desetaka kilometara koja se kreće prema Austriji nalaze se pripadnici elitnih ustaških postrojbi poput Poglavnikovog tjelesnog sdruga, Crne legije i Ustaškog obrambenog sdruga (koji je vršio nadzor nad logorom Jasenovac), kao i brojnih drugih ustaških, domobranskih, ali i četničkih formacija.
U koloni su bili i deseci tisuća civila među kojima članovi Vlade NDH i predstavnici lokalnih ustaških vlasti (logornici i tabornici), dužnosnici Ustaške mladeži i Ženske loze ustaškog pokreta, katolički svećenici i časne sestre, te velik broj ljudi koji iz različitih razloga nisu htjeli u svojim domovima dočekati pobjedničku vojsku. Za cijelu priču važno je spomenuti i to da nakon njemačke kapitulacije (8./9. svibnja 1945.) pripadnici Oružanih snaga NDH za razliku od svojih saveznika nisu položili oružje nego su u sljedećih nekoliko dana povlačenja nastavili pružati otpor.
Za razliku od Ante Pavelića, Maksa Luburića, Dide Kvaternika, Rafaela Bobana, Andrije Artukovića, Dinka Šakića i brojnih drugih političkih i vojnih dužnosnika NDH koji su uspjeli pobjeći na Zapad, glavnina izbjegličke kolone zaustavila se 14. svibnja 1945. pokraj malog austrijskog gradića Bleiburga na samoj granici sa Slovenijom. Već sljedećeg dana ustaški vojni zapovjednici nakon pregovora s predstavnicima britanske i jugoslavenske vojske pristaju na predaju.
Ubrzo po formiranju zarobljeničkih kolona i prelasku na jugoslavenski teritorij uslijedila su dobro organizirana i masovna ubijanja. Iako ne postoje precizni podaci procijene govore o 80-90 tisuća ubijenih, uglavnom vojnika, ali i barem desetak tisuća civila. Uz daleko najviše Hrvata među ubijenima je bilo i nekoliko tisuća Slovenaca, Crnogoraca i Srba. Za ove zločine nitko nikada nije odgovarao, a u vrijeme socijalističke Jugoslavije nije ih se istraživalo niti se o njima smjelo (javno) govoriti.
Spomendan je sramota hrvatske sadašnjosti
Demokratska Hrvatska tu je činjenicu mogla ispraviti, jer bavljenje prošlošću podrazumijeva i suočavanje sa svim njezinim mračnim epizodama. Zločine je trebalo istražiti i osuditi, a mjesta stradanja obilježiti. Nažalost društvo u kojem su rušeni spomenici žrtvama fašističkog terora, u kojem su ulice izgubili oni koji su se borili protiv fašizma, a dobili oni koji su s fašistima surađivali, društvo u kojem se na glazbenim i sportskim događajima izvikuju ustaški pozdravi i u kojem političari na vlasti ustaše nazivaju herojima i domoljubima, pokazalo se nedoraslim tom zadatku.
Po dobro znanom obrascu jednu se nepravdu išlo „ispravljati“ drugom. Kao što su svojevremeno svi zarobljenici neselektivno proglašeni krivima, sada su isti ti neselektivno proglašeni nevinim žrtvama. Pa su tako i oni koji su do posljednjeg trena vjerovali u NDH, u mudrost Ante Pavelića i savezništvo s Adolfom Hitlerom, proglašeni borcima za slobodu i državnu nezavisnost.
Tako je i spomendan na sramotu iz hrvatske prošlosti postao samo još jedan primjer sramote hrvatske sadašnjosti.
