Čuvši vijest da su mu roditelji zajedno s tisućama ostalih Židova prognani iz Njemačke 17-godišnji mladić Herschel Grynszpan odlučio se osvetiti. Dana 7. studenoga 1938. godine ušao je u zgradu veleposlanstva Trećeg Reicha u Parizu i pucao na njemačkog diplomata Ernsta vom Ratha koji dva dana kasnije umire. Ta smrt poslužit će nacističkom vodstvu kao povod za pokretanje dotad nezabilježenog vala nasilja nad židovskim stanovništvom i njihovom imovinom na prostoru Njemačke i novopripojenih krajeva (Austrija i Sudeti u Čehoslovačkoj).
Kristalna noć je bila tek uvod u genocid
Kristalna noć, kako je zbog brojnih uništenih izloga ovaj događaj nazvan, počela je 9. studenoga kasno navečer i nastavila se sve do 10. studenoga ujutro. U toj noći uništeno je više stotina sinagoga, od kojih su neke zapaljene do temelja, a razbijeni su izlozi na oko 7500 trgovina u vlasništvu Židova.
9. studeni 1938. godine - Zapaljena sinagoga u Hannoveru
Ubijen je 91 Židov, dok ih je oko 30 tisuća odvedeno u koncentracijske logore. Nažalost, Kristalna noć je bila tek uvod u genocid koji će za posljedicu imati smrt šest milijuna Židova iz različitih krajeva Europe.
Naziv Kristalna noć dolazi od krhotina razbijenog stakla koje su bile zasute ulicama nakon što su razbijeni prozori na trgovinama, zgradama i sinagogama u vlasništvu Židova.
I dok se svake godine 9. studenoga navečer prisjećamo događaja iz 1938. u Njemačkoj bilo bi fer prisjetiti se i suočiti sa svim onim tragičnim noćima i danima koje su pripadnici hrvatskog naroda priuštili svojim židovskim sugrađanima. Ovom prilikom neću pisati o antisemitizmu hrvatskih političara (poput Ante Starčevića ili Stjepana Radića), te intelektualaca i katoličkih svećenika s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Neću ulaziti niti u detalje projekta uništenja Židova kojeg su ustaše s učinkovitošću rijetko usporedivom u europskim okvirima proveli od 1941. – 1945.
Htio bih skrenuti pažnju na dva antisemitska zakona koji su se u Hrvatskoj provodili prije osnutka NDH. Poput brojnih drugih europskih država i Kraljevina Jugoslavija se krajem 1930-ih sve više politički i ekonomski približava Hitlerovoj Njemačkoj.
Kako bi dokazala svoje vanjskopolitičke afinitete vlada Cvetković – Maček objavljuje 5. listopada 1940. „dvije uredbe o ograničenjima prava Jevreja“. Prva je bila „Uredba o merama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnji s predmetima ljudske ishrane“ kojom je Židovima zabranjeno svako poslovanje vezano uz trgovinu hranom. Imajući u vidu da se dobar dio pripadnika židovske zajednice bavio upravo trgovinom nije teško dokučiti ekonomske posljedice ove uredbe. Druga je bila „Uredba o upisu lica jevrejskog porekla za učenike univerziteta, visokih škola u rangu univerziteta, viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola“ poznata i pod nazivom „numerus clausus“ (zatvoren broj). Njezin cilj bio je ograničiti broj Židova koji se smiju upisati u školu ili na fakultet, odnosno uskladiti broj židovskih učenika i studenata s brojem Židova u ukupnom broju stanovnika. S obzirom na to da su Židovi predstavljali oko pola posto stanovnika Kraljevine Jugoslavije sukladno ovom zakonu u škole i na fakultete smjelo ih se upisati isto toliko.
Židovi su proglašeni nelojalnim i sumnjivim građanima
Naravno, kako su Židovi uvijek i svuda mnogo ulagali u školovanje svoje djece i ova uredba je bila veliki udar na zajednicu. Npr. iako su činili tek 0,5% stanovništva na Pravnom i Medicinskom fakultetu u Zagrebu uvijek je studiralo u prosjeku 16% studenata židovskog podrijetla. Uredbom bana Ivana Šubašića od 9. listopada 1940. spomenute su uredbe proglašene važećima i na teritoriju Banovine Hrvatske. Upravo se iz pisanja Hrvatskog dnevnika, glasila HSS-a, može zaključiti „smisao“ ovih zabrana: „Svrha ovih uredaba je da se utjecaj Židova na naše gospodarstvo i na naš kulturni život svedu na pravu mjeru i da oni, koji raspolažu kapitalima, ne budu odlučan faktor u opskrbi pučanstva živežnim namirnicama kao ni rasadnici tuđih ideja među našom inteligencijom“.
Drugim riječima, bez ikakvog utemeljenja i argumenata Židovi su proglašeni nelojalnim i sumnjivim građanima. Iako su spomenute uredbe vrijedile za cijelu zemlju najrigoroznije će se provoditi upravo na području Banovine Hrvatske zbog čega će dobar dio hrvatskih Židova tada preseliti u Beograd.
Tzv. numerus clausus, tj. ograničavanje broja Židova u školama i na sveučilištima, uveden je i u Njemačkoj i to odmah po dolasku nacista na vlast 1933. godine. Nakon Kristalne noći „numerus clausus“ je ukinut jer je židovskim učenicima, studentima i nastavnicima u potpunosti zabranjeno školovanje i rad u školama.
Prvo uskraćivanje obrazovanja, a onda i života
I u Hrvatskoj je „numerus clausus“ ubrzo po uvođenju ukinut. Nažalost, na isti način kao i u Njemačkoj. Odmah po uspostavi NDH u travnju 1941. ustaški će režim donijeti set zakona kojima je židovskoj djeci u potpunosti ukinuto pravo na školovanje dok je židovskim profesorima zabranjen rad u školama i na fakultetima. A to je bio tek početak.
Uskoro su se ustaške vlasti odlučile posvetiti uskraćivanju samo jednog prava, ali onog najvažnijeg, prava na život. Koliko su u tome bili uspješni? 80% pripadnika židovske zajednice koji su živjeli na području pod kontrolom ustaša nikada nije dobilo priliku odgovoriti na to pitanje.
POGLEDAJTE VIDEO Klasić o Golom otoku: 'Zatvorenici su bili prisiljeni fizički maltretirati jedni druge'
