Evo nam i proljeće. Stižu topliji dani, a čovjeka zebe oko srca. Uzalud proljeće. Recimo, ja se pokušavam iz sve snage koncentrirati na umirujuće zvukove prirode, ali ih stalno nadjačavaju zvukovi rata. Zveckanje oružja. Ono stvarno i ono u mojoj glavi, u sjećanju. Teško je izdići se iznad aktualnih događanja. Možda nam se veselje i omakne na nekoliko trenutaka, ali brzo nas novinska naslovnica ili prizor na nekom od ekrana podsjeti na "povijesni trenutak" u kojem živimo. Ne znam uspijeva li ikome održavati iskru veselja, meni baš i ne. Svaka ljepota koju ugledam samo me jače podsjeti na nesreću ljudi ne tako daleko od nas i od naše bar naoko, i bar zasad, oaze mira.
Zazebe mi srce i u sebi po tko zna koji put nižem kletve na račun "svakog onog gada željnog rata i žednog krvi", s koje god strane se taj gad nalazio. U duši mi bijes, tuga, strah, strepnja. Kakva smo mi to vrsta? Istražujemo već i Mars i sve udaljenije i dostupne kutke svemira, a još uvijek je moguće da neki psihopat povede cijelu naciju u rat. Kako? Kako je to uopće moguće? Upadnem tako u tjeskobne kontemplacije i analize i zaprepasti me činjenica da poslije svakog, ali baš svakog rata koji se ikada dogodio, čovječanstvo bude odlučno u pomisli da se to "više nikada ne smije dogoditi". "Ne ponovilo se." I uvijek se ponovi i ponavlja se. Uporno.
Ono što me zgrozilo više od svega je kako su sad sve svjetske sile i silice spremno skočile u namjeri da pojačaju naoružanje, složne u ideji da treba uložiti više financijskih sredstava u oružane snage. Imam dojam da su jedva dočekali. Da im je voda krenula na usta na samu naznaku potrebe za pojačanim naoružavanjem. Nabavci još aviona, još tenkova, još nuklearnih glava za obezglavljivanje vlastitog i tuđih naroda.
Oni glupi hipiji su onomad zamalo upropastili vojnu industriju s onim svojim "ljubav&mir" infantilnim kerefekama. Srećom, ne samo da danas, toliko godina nakon gašenja hippie pokreta ljubav i mir ne stanuju na majci Zemlji, nego imamo i Treći svjetski u naznakama, hvalatibože. Haj ho, haj ho, krenimo u pojačano naoružavanje.
Ja to doživljavam kao potpuni i konačni poraz civilizacije. U mojoj glupavoj glavuši scenarij je bio potpuno drugačiji – s vremenom bi na svijetu bilo sve manje oružja, pa još manje i još manje. I još manje (na ovom dijelu sviraju violine).
Majke bi odgajale svoju djecu, pogotovo sinove, tako da bi im i sama pomisao na odlazak u nekakav i nečiji rat bila smiješna do suza. Apsurdna. Kao što zaista i jest apsurdna. S vremenom će, mislila sam, ljudi shvatiti kvaku (22 ili 2022 ili već neku takvu). Shvatit će da heroj možeš biti samo ako si mrtav, a ako si mrtav, onda ne znaš da si heroj i da velike vođe za vrijeme rata obavezno pošalju svoju djecu na školovanje u strane, inače im mrske zemlje, da velike vođe i njihovih stotinjak bližnjih (familija) nakon rata postanu iznenađujuće i jako bogati a svi ostali, uljučujući i obitelji mrtvih heroja, jako siromašni. I svi ćemo, sanjarila sam, postati toliko pametni i razumni da će rat biti zakonom zabranjen i s vremenom će i sama riječ „rat“ nestati iz upotrebe, kao kod Eskima koji nikad nisu ratovali i nemaju riječ za rat i koji imaju čak šest različitih riječi za snijeg. Tako bi mi jednom imali šezdesetišest različitih riječi za mir. Eto, to je bio moj zaneseni scenarij za ovo čovječanstvo.
E pa, scenarij mi je bio čista pušiona. Ne samo da rat, ratovanje i oružje neće nestati, nego vidim zadnjih se dana počelo spominjati mogućnost i potrebu uvođenja obaveznog vojnog roka. Nailazim na te neke žene po društvenim mrežama - stenju i čeznu za "alfa" muškarčinama, za redom i radom, za stegom koja će od današnje mlađarije učiniti "prave" ljude.
U mokrim snovima nekih spodoba sva je mlađarija postrojena i izdresirana da se baca u blato i da izvršava naređenja bez pitanja. Da kleči pred autoritetima u uniformama. Čitam po portalima neke reakcije na prijedlog uvođenja obaveznog vojnog roka i ne vjerujem vlastitim očima. Svi se nešto pale i svi su nešto osvetnički raspoloženi prema jadnoj mlađariji. Vrlo često, na moje iskreno čuđenje, nailazim na izjave tipa "Mlade momke treba slati u vojsku! Bar će naučiti pospremiti krevet!". Čitam, češkam se po čelu.
Kakva je to općenarodna fiksacija na pospremanje kreveta, može li mi itko objasniti? Tko god podržava uvođenje vojnog roka, čeznutljivo i opsesivno ponavlja "bar će nam sinovi naučit napravit krevet!" I sad se ja mislim o čemu se tu radi, i zar ne bi recimo bilo lakše da nam NATO djeci organizira nekakav dopisni tečaj putem kojeg bi se učilo napraviti krevet? Šta to ne bi bilo jeftinije i praktičnije? Pogotovo sad kad su izvježbali online učenje? Ili da se odobri otvaranje visokih privatnih škola za učenje pravljenja kreveta s tim da bi oni što pošalju dva ili više sinova na učenje pravljenja kreveta imali popust na grupu. I što je s našim kćerima koje spontano nauče praviti krevete bez da idu u vojsku? Jesu li one možebitno inteligentnije od svoje braće? Mislim, ako je najveća fora služenja vojnog roka u savladavanju vještina potrebnih za pospremanje kreveta, zašto uopće frka oko potencijalnih neprijatelja koji bi napali Hrvatsku kad imamo cijelu vojsku žena koje znaju spremiti krevet zatvorenih očiju?
Ne, stvarno, može li mi netko objasniti što je s tim krevetima? Ja recimo poznajem dosta ljudi koji nikad u životu nisu spremili krevet i baš im je dobro, i njima i svima njihovima. Uspješni su, ostvareni ljudi. Ok, neki od njih znaju pospremiti krevet, ali to su svladali sami, doma. Ili ih je naučila mama. Ili sestra. Ne znam je l' se to računa, ali onako kad ih gledaš, nikad im ne bi rekao da pospremanje kreveta nisu naučili u vojsci, nego doma. Možda jedino ako se malo bolje zagledaš, štajaznam.
I ako ova ideja o uvođenju obaveznog vojnog roka zaživi, pu pu pu, hoće li se onda skroz promijeniti kriteriji za uspješnog muškarca? Više matere neće ići okolo i hvaliti sina jer je, ne znam, diplomirao ili magistrirao ili osvojio zlato na nekom sportskom natjecanju. Ubuduće će majke ići okolo i šepuriti se "Moj sin zna pospremiti krevet, znate. Naučio u vojsci, oko materino. K'o svaki onaj, kakosereče, đavlu, aha, alfa mužjak! Zna namistit sve vrste kreveta. Oš bračni, oš za jednu osobu, oš francuski, pa i kauč ako zatriba i onaj klik-klak. Naučilo ga pameti u vojski, znate. Napravilo čovika od njega, srića materina. Ja rodila čistoga kretena, a on sad čovik! Fala domovini. Sad se ne bojimo nikoga! Nema te vojne sile!"
Zašto, pobogu, neki odrasli ljudi tako sladostrasno zazivaju discipliniranje, dresuru i kroćenje vlastitih i tuđih sinova? Zašto bi itko zdrav na svijetu želio da neki patološki vojni slučaj koji se obožava dernjati i urlati trenira strogoću nad njegovim djetetom? Kako može biti pozitivno da ti dijete postane poslušna životinjica koja, po naredbi, skače na zadnjim nogama ili se valja u prašini? (ili baca granate na civile). Zar to nije lomljenje duha i, ako jest, kako muškarac slomljenog duha, spreman bez razmišljanja izvršiti i najgluplju naredbu, spreman puzati pred nekim drugim muškarcem u uniformi može nositi titulu "alfa" muškarca? Koliko se ja razumijem u seks, meni se to čini skroz "off".
Na društvenoj mreži, ispod objava koje zazivaju slanje mladosti u vojsku, nižu se komentari tipa „današnje generacije su nesposobne do bola“. Ma da. Tako je i moj čukundjed govorio za generaciju moga pradjeda, a moj pradjed za generaciju moga djeda i tako dalje. Svaka generacija koja tek dolazi nikakva je u usporedbi s našom koja je bila briljantna. Dok nije ostarila i od jada zbog staračke nemoći u krevetu tu nemoć počela kompenzirati maštanjem o iživljavanju nad mladićima koji poslušno u nekoj vojnoj baraci u nekakvom sivom kampu usred neke nedođije po dvadeset puta pospremaju jedan te isti krevet.
Ako to od njih ne napravi (alfa) muškarčine, ne znam što hoće.
