Povijesni revizionizam ne samo da ima puno sličnosti s teorijama zavjera, povijesni revizionizam ustvari jest teorija zavjere. Jer, cilj jednog i drugog nije doći do relevantnih činjenica koje bi pomogle u otkrivanju istine nego uz pomoć tendenciozno izabranih informacija graditi ideološki i svjetonazorski prilagođene stavove. Samim time i način na koji se povijesni revizionizam i teorije zavjera šire su gotovo identični. Najčešći način svodi se na parafrazu Kekinovih stihova, tj. ljudi imaju stavove i o onome o čemu ustvari nemaju pojma.
U tom slučaju činjenice čak ne predstavljaju niti nužno zlo. One su jednostavno nebitne. Ili, kako je meni, kada sam u jednoj polemici s dokumentima u rukama zavapio da imam činjenice odgovorila osoba koja se nije slagala s mojim stavovima: „pustite vi činjenice!“. Svi pokušaji razgovora, racionaliziranja problema ili pozivanja na rezultate znanstvenih istraživanja u takvim situacijama umjesto da potaknu na razmišljanje ili možebitnu promjenu stava najčešće imaju upravo suprotan učinak. Bilo da se radi o tezama, a ustvari lažima, da je „Za dom – spremni“ stari hrvatski pozdrav, da su u Jasenovcu najviše ljudi poubijali komunisti nakon 1945., da se 5G mrežama širi koronavirus, a cijepljenjem čipira ljude ili da je homoseksualnost bolest.
Drugi način širenja revizionističkih teza o prošlosti i teorija zavjera je puno perfidniji i uključuje, nekad svjestan nekad nesvjestan, angažman ljudi iz određene struke. Kad kažem „svjestan“ mislim na one stručnjake i znanstvenike, koji iz različitih razloga, najčešće pukog ekshibicionizma, a ponekad i financijske koristi, iznose stavove koji nisu relevantnim metodama provjereni i koje ostatak stručne i znanstvene zajednice smatra ne samo neistinitima nego i vrlo štetnima. Nažalost, činjenica da je netko završio studij medicine, ekonomije ili povijesti za dio će javnosti postati dovoljna da njihov stav o cijepljenju, uvođenju eura ili NDH, pogotovo ako se razlikuje od većinski prihvaćenog, počne uzimati kao mjerodavan. Postoje naravno i situacije kada se vješto manipulira imenima stručnjaka, njihovim radovima i izjavama, bez da su oni to dopustili ili da su takvih zloupotreba uopće svjesni.
Opasne ideje...
Ovom posljednjom metodom poslužila se prošli tjedan i saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto, nova heroina ekstremne desnice u Hrvatskoj. Razlog zašto komentiram izjave spomenute gospođe nije njezin značaj u društvu nego značaj institucije koju koristi kako bi širila svoje za društvo opasne ideje. Što joj smeta u odnosu prema pandemiji koronavirusa Vidović Krišto je pokazala organiziranjem konferencije za medije ispred zgrade Hrvatskog sabora na koju je pozvala vodeće hrvatske teoretičare zavjera, a što joj smeta u odnosu prema hrvatskoj prošlosti pokazala je u svom prošlotjednom izlaganju u samoj sabornici.
Nekompetentnost i neprofesionalizam na HRT-u gospođa zastupnica je odlučila argumentirati sljedećim riječima: „Na HRT-u nastupaju uvijek jedni te isti takozvani analitičari, i uvijek jedni te isti povjesničari. Profesionalni, pak, dignitet tih njihovih stalnih komentatora za HRT ne igra nikakvu ulogu. Najnoviji slučaj je serijal (NDH) čiji je autor kompromitirani Hrvoje Klasić. U tom serijalu Klasić kao sugovornika angažira beogradskog povjesničara, izvjesnog Bojana Dimitrijevića, čovjeka poznatog kao autora knjige 'komandant'. Riječ je o knjizi hvalospjeva o osuđenom ratnom zločincu i počinitelju genocida u Srebrenici Ratku Mladiću. Je li HRT svjestan da angažmanom tog beogradskog povjesničara sudjeluje u negiranju genocida, što je ljudski i civilizacijski u potpunosti neprihvatljivo.“
Zanimljivo, „kompromitiranog Klasića“ kojemu po njezinom mišljenju nedostaje profesionalnog digniteta je upravo Vidović Krišto dok je bila zaposlena na HRT-u u nekoliko navrata zvala kao kompetentnog stručnjaka da gostuje u emisijama koje je ona uređivala. Jedan od tih slučajeva izazvao je i veliku buru u javnosti. Naime, 2018. je Karolina Vidović Krišto kao gosta na HRT pozvala autora knjige „Radni logor Jasenovac“ kojom se negira zločinački karakter tog ustaškog logora i umanjuje broj žrtava logora. U istu emisiju pozvala je i „kompromitiranog Klasića“, tj. mene, ali sam ju unatoč nagovaranjima odbio uz objašnjenje da ne želim davati kredibilitet povijesnim revizionistima. Drugim riječima, ispada da je sama Vidović Krišto više nego aktivno sudjelovala u stvaranju atmosfere na HRT-u koju sada smatra neprihvatljivom.
... i bizarni prijedlozi
Ali, da se osvrnem na komentar o srpskom povjesničaru Bojanu Dimitrijeviću jer je on odličan primjer manipuliranja činjenicama. Naime, prigovor da smo kao sugovornika angažirali nekoga tko je napisao knjigu o Ratku Mladiću je čista, zlonamjerna i lako provjerljiva laž jer je razgovor s Dimitrijevićem snimljen 2015., a spomenuta knjiga je napisana i objavljena tri godine kasnije. Uostalom, ako su autori serijala angažiravši 2015. nekoga tko će nešto napisati 2018. sudjelovali u negiranju genocida je li to onda još i više učinio hrvatski ministar kulture kada je 2016. odlučio financijski pomoći tiskanje triju knjiga kojima je autor bio upravo Bojan Dimitrijević? Bilo bi zanimljivo čuti odgovor na to pitanje od Vidović Krišto pošto je tadašnji ministar kulture bio čovjek s kojim će nekoliko godina kasnije zajedno izaći na izbore i koji joj po svemu viđenom izgleda ideološki vrlo blizak. Naravno, riječ je o Zlatku Hasanbegoviću.
Bojan Dimitrijević nije jedino ime kojim se Karolina Vidović Krišto koristi u svojim manipulacijama pa je u nastavku svog izlaganja navela i sljedeće: „Ali, za Hrvatsku radioteleviziju ne postoji Christopher Clark s Cambridge Sveučilišta, jedan od najboljih poznavatelja povijesti 20. stoljeća i dobar poznavatelj hrvatskih prilika. Za povjesničara Clarka povijest je znanost koja se temelji na činjenicama, i zato on nema prostor na HRT-u. Jer, Klasić i HRT se boje činjenica, i njihova je uloga skrivati istinu.“ Dakle, neizmjerno mi je žao što u ovom kontekstu uopće moram spominjati prof. Clarka jer cijenim njegov rad, posebno nagrađivanu knjigu o uzrocima Prvog svjetskog rata. Vjerujem da on nije ni svjestan tko se u Hrvatskoj pojavio u ulozi njegovog odvjetnika jer da jest siguran sam da bi takvu obranu s gnušanjem odbio.
A sada o jednom jedinom razlogu zašto Christophera Clarka nismo zvali za sugovornika. Zato što se on temom NDH nikada u životu nije bavio! Činjenica da nije objavio niti jedan rad o bilo kojem segmentu djelovanja ustaškog pokreta prije ili za vrijeme Drugog svjetskog rata nije baš najbolji argument da ga se nazove „dobrim poznavateljem hrvatskih prilika“. Koliko mi je poznato on ni ne razumije hrvatski jezik što bi za uglednog povjesničara koji se bavi hrvatskim temama bilo gotovo nezamislivo. To ne znači da u spomenutom serijalu, u kojem govori ukupno tridesetak doktora povijesnih znanosti iz više zemalja, nema i povjesničara iz Velike Britanije. Zbog svega što sam naveo kao „minus“ prof. Clarku za sugovornika smo uzeli britanskog povjesničara Roryja Yeomansa vjerojatno jednog od najboljih poznavatelja ustaškog pokreta i prilika u NDH tijekom Drugog svjetskog rata, koji govori hrvatski, istražuje u hrvatskih arhivima i koji je o spomenutim temama napisao nekoliko knjiga i brojne znanstvene radove.
Ali naravno da je sve to Karolini Vidović Krišto nebitno jer način na koji ona obmanjuje javnost donosi rezultate. Spomenete ime nekog stručnjaka, navedete njegovu titulu i instituciju na kojoj radi, i obavili ste svoje jer znate da oni kojima se obraćate neće preispitivati istinitost vaših navoda. Ne vjerujete? Čini vam se da pretjerujem, odnosno da to što govori Vidović Krišto ionako nikoga ne zanima?
Kao dokaz da ne govorim napamet evo samo jednog primjera. Ulazim neki dan u taksi, vozač me prepoznaje, započinjemo razgovor i on mi ponosno izjavljuje da niti je gledao niti će gledati moju seriju o NDH. Na pitanje zašto, pomalo docirajući mi odgovara: „zato što niste htjeli za sugovornika onog britanskog povjesničara“. U prvi tren sam se nasmijao njegovoj „argumentaciji“, ali znajući kako ta i sve slične „argumentacije“ nastaju, te kako i tko ih širi, shvatio sam da za smijeh nemam(o) nimalo razloga.
