Što učiniti sa spomenicima, grafitima i muralima posvećenima osobama za čije ponašanje znamo da nije u potpunosti bilo u skladu s općeprihvaćenim društveno-humanističkim normama? Na ovo pitanje je teško dati decidiran odgovor jer problem nastane kada to „općeprihvaćeno“ počnemo procjenjivati na temelju današnjih moralnih i političkih standarda. Npr. treba li srušiti spomenike rimskim imperatorima jer znamo da su bili vrlo okrutni prema neistomišljenicima i da su odgovorni za masovne zločine počinjene nad "neposlušnim" narodima ili vjerskim skupinama?
Možda su najdalje u raspravama na tu temu, ali i konkretnim aktivnostima, otišli u SAD-u gdje se već neko vrijeme provodi uklanjanje spomenika podignutih u čast onim pojedincima koji su bili osvjedočeni robovlasnici i rasisti. Ta kategorizacija nije mimoišla niti neke od najpoznatijih osoba iz američke prošlosti kao što su npr. predsjednici Thomas Jefferson i Theodore Roosevelt. Hoće li slična sudbina, iz sličnih razloga, zadesiti i spomenike posvećene Kristoforu Kolumbu, pa čak i Winstonu Churchillu, ili će prevladati opcija da se pokraj spomenika postave ploče na kojima bi bile objašnjene i mračne stranice njihovih biografija, ostaje za vidjeti.
Ako i postoje nedoumice oko komemoriranja onih povijesnih ličnosti koje svojim djelovanjem nisu uvijek pružale primjer poželjnog ponašanja pa ih unatoč velikim društvenim zaslugama ne možemo jednoznačno proglasiti pozitivcima postoje i one ličnosti čije biografije ne bi trebale ostavljati prostora za nedoumice. Radi se prije svega o osobama koje su se u nacionalnu i svjetsku povijest upisale ponajviše, a ponekad i isključivo, kao negativci. Bez obzira je li njihova krivnja dokazana (i) sudskim putem. Podizanje spomenika takvim osobama, ili njihovo neuklanjanje, društveno je opasan čin jer ne predstavlja samo problem pri suočavanju s prošlošću nego i s budućnošću.
Hrvati i prošlost
Da Hrvati ne traže nijanse kada je u pitanju odnos prema prošlosti pokazali su 1990-ih demolirajući više od tri tisuće spomenika posvećenih herojima borbe protiv fašizma, ali i žrtvama fašističkih zločina. Optužiti sve partizanke i partizane za niz negativnosti koje će se događati nakon Drugog svjetskog rata najbolji je primjer tendencioznog, ideološki motiviranog, ali i selektivnog suočavanja s prošlošću.
Jer, zašto bi za osvetu nakon predaje kod Bleiburga, za suđenje Alojziju Stepincu ili stradanja na Golom otoku bile odgovorne djevojke i mladići koji u vrijeme spomenutih događaja više nisu bili među živima nego su poput Nade Dimić, Ljubice Gerovac, Ive Lole Ribara ili Rade Končara boreći se protiv fašista, nacista, ustaša i četnika poginuli još tijekom rata? Zašto je njima to stavljeno na teret, ali ne i npr. partizanima i komunistima poput Franje Tuđmana i Janka Bobetka koji će upravo u vrijeme spomenutih događaja napredovati u vojnoj karijeri kao oficiri JNA i u političkoj karijeri kao istaknuti članovi Komunističke partije?
Negiranje žrtava, demoniziranje heroja i veličanje (osuđenih) zločinaca nije u hrvatskom društvu stalo na događajima iz Drugog svjetskog rata nego se nastavilo i kada su u pitanju ratovi iz 1990-ih. Posljednji slučaj koji to dokazuje je buka koja se digla nakon uklanjanja murala posvećenog Slobodanu Praljku. U obranu tog likovnog uratka, a samim time i Praljka, odmah su zdušno stali brojni desničarski portali i političari, koji u kontroverznom zapovjedniku HV-a i HVO-a optuženom za ratne zločine vide isključivo nacionalnog heroja. I nisu prvi. Dan nakon što je u haškoj sudnici tijekom čitanja presude za ratne zločine Praljak izvršio samoubojstvo zastupnici su Hrvatskog sabora na prijedlog HDZ-a odlučili u čast osuđenog generala održati minutu šutnje.
Što stoji u presudi Praljku?
A samo da ponovim poznate činjenice. Uz još pet visokih vojnih i političkih dužnosnika iz Bosne i Hercegovine Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je 2017. Slobodana Praljka na 20 godina zatvora. Ukratko, Slobodan Praljak je kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata proglašen krivim za zločine počinjene tijekom rata u BiH nad muslimanskim stanovništvom, i to uglavnom civilima.
Kako stoji u presudi riječ je o kreiranju dobro organiziranog sustava deportacija muslimanskog stanovništva s područja tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, što je uključivalo ubojstva, zlostavljanja, zatočenja, mučenja i ostala teška kršenja zakona i običaja ratovanja. Da se ne radi o olako donesenoj presudi govori i dužina trajanja suđenja, kao i činjenica da je tužiteljstvo u tom predmetu analiziralo oko 15 tisuća dokumenata. Konačna je presuda elaborirana na dvije tisuće stranica, i javno je dostupna svima zainteresiranima.
Uzevši u obzir navedeno zvuči nevjerojatno, tužno i razočaravajuće slušati one hrvatske političare, i onaj dio javnosti, koji unatoč svim dostupnim činjenicama Praljka i dalje smatraju herojem, kao i one političare i onaj dio javnosti koji izbjegavaju dati nedvosmislen odgovor na pitanje zaslužuje li Slobodan Praljak javnu počast, barem i u vidu oslikanog murala na zidu. Iz najmanje dva razloga taj bi odgovor kod svih razumnih ljudi, a posebno političara koji vode državu, morao biti negativan.
Kao prvo, zato što bi se svatko trebao zapitati je li moguće graditi prijateljske i dobrosusjedske odnose s državom s kojom imamo najdužu granicu i s kojom smo na toliko načina povezani, slaveći čovjeka osuđenog za zločine prema pripadnicima najbrojnijeg naroda u toj državi? I drugo, zato što bi svima trebalo biti jasno da se pravnu državu ne može graditi nepriznavanjem sudskih odluka. Pri čemu nije nevažno spomenuti da je sud u Haagu (i) hrvatski sud te da je suradnja Republike Hrvatske s MKSJ uređena posebnim ustavnim zakonom.
Uz sve navedeno, iako možda i najmanje bitno, treba navesti i još jedan razlog zašto u ovakvim slučajevima reakcija treba biti jasna i dosljedna. Zato jer dok se god u Hrvatskoj pri suočavanju s prošlošću, prije svega kada su u pitanju žrtve, zločini i zločinci, primjenjuju dvostruki i to nacionalno i ideološki motivirani standardi, kritiziranje svih ostalih iz susjedstva kada to rade na sličan način zvuči poprilično neuvjerljivo.
