Da nismo mi Hrvati Svevišnjem malo dosadili?
Klimatske promjene, nesnosne vrućine, globalna pandemija, a mi o čemu? Nogometu.
Već samo uvodno otvaranje Eura i postavljanje Ante Rebića na usamljenu špicu, iako se znalo da nije stopostotno spreman, pokazalo je izostanak ozbiljnog planiranja, selekcije i sustava. Tri godine imao je naš izbornik da pripremi reprezentaciju, da bi niti dva dana prije otvaranja Eura molio koga za pomoć?
Svevišnjeg.
Sad je sve u Božjim rukama.
"Što je sad Daliću? Opet Kolinda problem? Treba polufinale, finale? Dokle ti misliš Daliću da ću se ja, Svemogući zajebavati s vama Hrvatima? Misliš da nemam pametnija posla?"
Da nisam u krivu, i da je Svemogućem dojadilo da nam sastavlja momčad, izbornik Dalić potvrdio je i inauguracijom Dinamovog dvojca Luke Ivanušeca i Joška Gvardiola. Sjajni dvojac, da se razumijemo, iza sjajne sezone u Dinamu budućnost su ove reprezentacije, ali Gvardiola staviti od prve minute na Wembley protiv Engleske bez ikakvog seniorskog reprezentativnog iskustva pouzdan je znak kako opjevani selektor Hrvata nema metodiku, nema adaptirano planiranje i na koncu nema nikakvu strategiju.
"Sve je u Božjim rukama."
To nisam rekao ja, to je izjava Zlatka Dalića dan prije otvaranja Eura. Eura koje ćemo započeti na lovorikama stare slave, no s igračima koji su potpuno aklimatizacijski nespremni i bez nekolicine standardnih koje se bez puno nagovaranja pustilo. Kao Ivana Rakitića koji je mogao i trebao biti okosnica ove nove generacije koja je bezidejna, nema rezultat, ali joj vidljivo nedostaje i motiv. Zlatko Dalić imao je tri godine da adaptira tu mladost u ovakvu sklepanu reprezentaciju i kako vidimo nije u tom vremenu prilagodio nove i mlade igrače na prvu, izabranu vrstu.
No Dalić kao Dalić. Kada zagusti samo sklopi ruke prema nebu.
Kada već Svevišnji šuti, i nije ga više valjda briga, za izostanak dobrih rezultata Dalić krivi – atmosferu. Nama navijači puno nedostaju, možda čak i najviše. Uvijek smo imali podršku, a nogomet nema smisla bez navijača. Stadioni su napola puni, no teško je očekivati da ljudi mogu sebi priuštiti u ovim vremenima takve dodatne troškove.
Bio bih presretan kada bi stadion u Glasgowu mogao primiti više naših navijača. I navijači kao navijači, unajmili avion iz Hrvatske direktno za Glasgow za utakmicu protiv Češke, jer što će naši naravno bez navijača, Dalić pogotovo.
No dočekao ih je hladan tuš. Iako je kapacitet Hampden Parka smanjen na 12.500 gledatelja, na toj nesretnoj utakmici protiv Češke bilo je najmanje naših navijača. Razlog? Uvjeti za ulazak u Škotsku vrlo su strogi, pa su se na koncu na samom stadionu pojavili samo oni koji su odradili desetodnevnu karantenu i nekolicinu testiranja.
Digao ruke
Zlatko Dalić naravno razočaran, a kako i ne bi? Posebno kada znamo da Svevišnji šuti, a da su za naš rezultat, posložen napad i nepropusnu obranu najzaslužniji upravo hrvatski navijači kojih nažalost na tribinama – nema.
A Svevišnji je prateći Azzure samo odmahnuo rukom. Ti Hrvati, što bi oni još? Da im ja dam gol?
Upravo sam tada, gledajući zadnje minute dvoboja i poluprazne tribine, blesav kakav već jesam, možda jedini u Hrvatskoj upitao jedno nevino pitanje? Glasgow je naime grad u kojem ima Hrvata, a ako si Hrvat tada si i nogometni navijač. Pa kako su dakle Vatreni po ključnu pobjedu morali ići s tako malom potporom sa tribina? Da bi dobio odgovor, pobrinula se prava mala zajednica Hrvata iz Splita koja živi u rečenoj Škotskoj. Računam, ako su iz Splita, vjerojatno ih je kod kuća ostavilo loše vrijeme. Poznato je da Splićani čak i kada igraju Vatreni ne vole kisnuti, a Glasgow je grad s najviše oborina po kvadratnom metru na svijetu Ali puna dva dana pred utakmicu u Glasgowu su bila bez kiše i vjetra. Kao za inat, nad samim stadionom je granulo sunce.
Svevišnji ipak misli na nas? Nije digao ruke?
Zašto je dakle, ako samo iz Splita u Glasgowu živi i radi na desetine Hrvata, na samom stadionu oboren negativni rekord po broju naših navijača na velikim turnirima? Ajde, pomislio sam, 12.500 je broj malen i za HNL, a kamo li za utakmicu Eura. Karte su skupe, naši bi nabavili, ali mjesta je uistinu premalo. No kada je počela utakmica bilo je sasvim jasno kako praznih mjesta ima koliko ti duša želi, i da Škoti nisu baš zainteresirani za Čehe i Hrvate. Hrvatskih navijača na Hampden Parku tog je povijesnog dana bilo nešto manje od stotine. Stotine! I da bi nevolja bila veća, novinari su pred stadionom zatekli Hrvata koji je ulaznice, pazite sad, Hrvatima dijelio potpuno besplatno!
Nadao sam se da ću naći nekoga tko nema ulaznicu, a ja ih imam desetak. Ali eto, još nisam našao nikoga, kazao je preneraženim novinarima Sportskih novosti navijač Hrvatske koji je tražio Hrvate kojih čak i novinari nisu našli nego – trojicu?
Najveći škotski gradovi, a Glasgow sa 700.000 stanovnika i Edinburgh sa 400.000, broje oko tisuću Hrvata što je službeni podatak, a onaj neslužbeni jest kako je naših gore tri puta više s radnim vizama ili s jednokratnim dozvolama za boravak i rad.
U Velikoj Britaniji, koja je nekoliko sati vožnje udaljena od Glasgowa i Hampden Parka živi i radi prava mala kolonija od čak 5000 Hrvata. Svi su oni uglavnom starosjedioci, a kako su Hrvati opće je poznato da bi trebali podržati Zlatka Dalića kada mu je već Svevišnji okrenuo leđa.
No ako su već Hrvati u Škotskoj i Velikoj Britaniji nezainteresirani na nogomet što je s Irskom? U Irskoj, koja je još bliže Hampden Parku živi sasvim dovoljno mladih Hrvata. Njih 20.000. Zar su svi indiferentni na igranje njihovih Vatrenih tako blizu njihove nove domovine?
Zar im nisu osjetili potrebu pomoći? Posebno našem dezorijentiranom izborniku?
Razočaran i ravnodušan
Odgovor na to pitanje dao mi je upravo jedan Hrvat. Splićanin Jure koji se otisnuo u Škotsku, u Edinburgh u kojem radi u jednoj dizajnerskoj firmi. Sjetio sam se Jure i pronašao ga preko Skypea.
Jure je za vrijeme utakmice bio u supermarketu, i da ga nisam nazvao, Jure ne bi ni znao kakva se povijest piše samo nekoliko kilometara od njegova stana. Jure naravno zna da igra Hrvatska, zna da igramo bez prave podrške sa tribina, ali Juru kao i tisuće naših sa Otoka za tu i takvu reprezentaciju uopće nije briga.
"Razočarao sam se u svoju zemlju. U hrvatske zakone, korupciju, mogućnosti koje pruža mladim ljudima. Jednostavno nisam vidio perspektivu za sebe i za svoju mladu obitelj. Našao sam posao ovdje u Glasgowu, i u početku je bilo malo teško. Kada sam odlazio predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović više je bilo briga za Vatrene i Zlatka Dalića nego li za mene i moju sudbinu. Možda sam zbog toga i ravnodušan. Ne znam. Ovdje dobro živim od svoje plaće, kupio sam auto i idem na utakmice. Bili smo na Anfieldu, gledali Liverpool uživo. Ne osjećam animozitet prema Hrvatskoj. Niti nekog mrzim. Samo mi je svejedno i vjerojatno je mnogim našima ovdje svejedno. Gledamo Euro, ali od kuće.
Tako je nekako najbolje."
Sve je u Božjim rukama. U utorak nas čekaju Škoti, i sva je prilika da Zlatko Dalić opet neće imati atmosferu, niti tako ključnu podršku s tribina.
Hrvati u Škotsku neće, a Hrvati Škoti na Hampden Park još manje. Ostaje nam dakle samo Svevišnji. Valjda je i njemu samome sve to u najmanju ruku neobično. Izabrao sam vam stadion sa najviše Hrvata u blizini, a vi niti besplatne ulaznice nećete?
Sad je sve u Božjim rukama.
"Što je sad Daliću? Opet Kolinda problem? Treba polufinale, finale? Dokle ti misliš Daliću da ću se ja, Svemogući zajebavati s vama Hrvatima? Misliš da nemam pametnija posla?"
"Još samo ovaj put. Ako bi moglo. Znate onog Billyja Gilmoura?"
"Što sad Daliću s Billyjem Gilmourom?"
"Ako bi ikako moglo da bude pozitivan."
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
