Nasilje i diskriminacija svakodnevica su za LGBT osobe u Hrvatskoj, što zorno potvrđuje podatak da je njih čak 73 posto doživjelo kakav oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije. Strašna je činjenica da se u javnosti tako malo govori o nasilju nad tim ljudima jer samo osam posto njih to nasilje i prijavi policiji. Policiji sa kojom je njih više od 28 posto imalo loša iskustva.
U prosincu prošle godine na jednog pripadnika LGBT zajednice u Zagrebu bačen je molotovljev koktel. Vatru koja je zahvatila prvo jaknu, a zatim i tijelo nesretnog muškarca uspjeli su ugasiti prolaznici koji su se samo pukom srećom zatekli u Maksimiru. Hospitaliziran s opekotinama II. stupnja, muškarac iz Zagreba i nakon godinu dana čeka vijesti iz PU Zagrebačke koja je o slučaju samo kratko priopćila da je u tijeku utvrđivanje okolnosti.
Sama policija, potvrdit će nam iz udruge Zagreb Pride pokaže se kooperativna, no problem nastaje kada stvar dođe do pravosudnih tijela i procesuiranja kaznenih djela vezanih uz ksenofobno nasilje nad LGBT populacijom. Ohrabruje naravno podatak kako se sve više ljudi javno deklarira kao homoseksualna osoba i namjerava registrirati svoju vezu, no kako znamo zakonski okvir kada je riječ o LGBT osobama manjkav je i nedorečen. LGBT osobe u Hrvatskoj najčešće skrivaju svoju seksualnu orijentaciju upravo zbog diskriminacije koju provode institucije. Zakon o životnom partnerstvu omogućio im je većinu bračnih prava, ali ne i usvajanje djece. Zakoni su doneseni forme radi, jer nisu bili do dana današnjeg popraćeni korjenitim promjenama u homofobnim praksama hrvatskog društva koje mnogi od njih svakodnevno osjete na vlastitoj koži.
LGBT osobe itekako osjećaju građansku neravnopravnost, odnosno nejednakost u odnosu na druge građane u određenom demokratskom i pravnom poretku. No najčešće područje u kojem je problematičan njihov status svakako je osobna sigurnost, čime se najeklatantnije krše njihova ljudska prava. Prije svega pravo na ljudsko dostojanstvo.
"Krvavi" Pride
Ovih dana grad Split obilježava deset godina od prvog "krvavog" Split Pridea. Homofobni divljaci čekali su nas tog vrelog dana u lipnju prije točno deset godina da krenemo u povorku sa možda najnezaštićenijom manjinom u Splitu. Rulja s ciglama, suzavac i krvave glave dočekali su nas na rivi i tog dana jasno sam shvatio razmjere mržnje prema tim ljudima, kao i toliku potrebu da se svi kao uljudno, civilizirano društvo uključimo u borbu za njihova prava.
Kamerman RTL-a tik pored mene pogođen je kamenom u glavu, a nekolicina potpuno nevinih ljudi zatražila je liječničku pomoć. Iako imamo Kazneni zakon iz 2006. godine u kojem jasno stoji što je zločin iz mržnje, u praksi je njegovo sankcioniranje vrlo problematično i nedostatno. Ponavljam, zločin iz mržnje na temelju spolne orijentacije ili rodnog identiteta teško je kazneno djelo s predviđenom najstrožom kaznom, no u svim godinama koje su uslijedile iza tog krvavog dana nije pokrenut nijedan kazneni postupak protiv izvršitelja.
U svim postupcima koji se vode ili su se vodili protiv napadača bio je pokrenut prekršajni, a ne kazneni postupak, ako su postojali elementi za podizanje kaznenih postupaka zločina iz mržnje.
Zabrinjava i činjenica da iz mnogih postupaka, po službenim statistikama, nedostaju podaci o nekim predmetima zločina iz mržnje prema istospolnim osobama koji su pokrenuti od strane LGBT udruga i sve presude uglavnom okončaju uvjetnim kaznama za počinioce što dodatno obeshrabruje tu ionako ranjivu populaciju. Sve to naravno ukazuje kako je zakonska zaštita LGBT osoba od nasilja preko procesuiranja zločina iz mržnje manjkava i kako nema zakonske jednakosti u institucijama po tom pitanju.
Svakodnevna diskriminacija
Osobe koje se otvoreno deklariraju kao LGBT osobe doživljavaju svakodnevno i diskriminaciju pri zapošljavanju kao i na radnom mjestu, no ono što najviše boli isključenost je iz sustava socijalne dobrobiti, tj. na otežani ili onemogućeni pristup uslugama koje pruža država i njeno zdravstvo. Sama heteronormativnost koju njeguje država kroz obrazovni sistem dugoročno za tu populaciju ima negativane posljedice. U udžbenicima iz vjeronauka za osnovnu školu sugerira se veća znanstvena neistraženost privlačnosti prema istom spolu te se potiče pristupanje homoseksualnosti kao bolesnom stanju.
No tragedija je kada taj isti pristup imamo u zdravstvu.
Ivana Zidarevića, aktivista i borca za ljudska prava, odbili su kao darovatelja krvi u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu i to deficitarne krvne grupe jer se otvoreno deklarira kao homoseksualac.
Sud EU u Strasbourgu, samo napomene radi, upozorio je kako se takvi kriteriji temeljeni na seksualnoj orijentaciji ne mogu drugačije shvatiti nego kao stigmatizacija i diskriminacija LGBT populacije. No to pravilo ne krasi samo politiku rečenog zavoda, već i njegov Pravilnik u kojem jasno stoji kako krv ne smiju dati "osobe čije seksualno ponašanje dovodi u visoki rizik dobivanja zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju."
Dakle crno na bijelo, i to danas kada je ustaljena praksa da se svaka doza darovane krvi testira na bilo koji oblik hepatitisa B, hepatitisa C, sifilisa ili HIV-a?
Nije lako biti drugačiji u Hrvatskoj.
No ovih dana, zanimljivo, kao i uvijek pred turističku sezonu iz Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu vape za darivateljima krvi. Krvi kako vidimo nema, ali nam baš i ne treba svačija krv. Posebno ne ona LGBT populacije koja bi mogla kontaminirati našu čistu, nepatvorenu i pomalo homofobnu Hrvatsku. Smiješno se poklopi da upravo nedostaje krvi kada obilježavamo onaj krvavi Pride u Splitu. Smiješno, no izgleda da je najsmješnije što smo još uvijek radije spremni krv prolijevati – nego li je primiti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
