I dok je uloga Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u obrani Jugoslavije 1970-ih i 1980-ih pala gotovo u drugi plan, uloga ove dvojice visokih dužnosnika Službe državne sigurnosti u obrani Hrvatske 1990-ih nametnula se kao glavna tema u javnosti. Povod za to je pismo nekoliko hrvatskih generala koji od predsjednika države traže pomilovanje spomenute dvojice zbog „njihovog doprinosa u Domovinskom ratu, u obrani nezavisnosti i cjelovitosti RH“. Ovaj čin iznenadio je sve, a doslovno šokirao i podijelio desnicu.
Za razliku od onih koji su generale prozvali izdajnicima dio desnice opravdanje pronalazi u kršćanskom milosrđu, a dio u konkretnoj pomoći koju je Josip Perković svojevremeno pružio Franji Tuđmanu. Ili, kako se posljednjih dana često citira izjava prvog hrvatskog predsjednika: „Da nije bilo Perkovića ne bi bilo mene, ne bi bilo HDZ-a, a da nije bilo HDZ-a, ne bi bilo Hrvatske“. O tome jesu li i koliki doprinos Perković i Mustač dali tijekom rata potpisani generali sigurno znaju bolje od mene, i većine onih koji ih danas optužuju za izdaju. Zato bi se ovom prilikom osvrnuo upravo na spomenuti citat.
Ako je ta rečenica, i u tom obliku, izrečena, to još uvijek ne znači da je i istinita. Naime, puno toga što je Tuđman izjavljivao nije odgovaralo (povijesnoj) istini. Zbog čega su nekad samo on, a nekad i država kojoj je bio na čelu, znali imati velikih problema. Odgovor na „nedoumicu“ bi li Hrvatske bilo bez Franje Tuđmana i HDZ-a ostavit ću trenutno po strani jer mi se čini da je nju najlakše demantirati. Ostaje za pojasniti prvi dio citirane rečenice koji sugerira da Franje Tuđmana kao političara, a onda i stranke koja će nakon prvih višestranačkih izbora 1990. preuzeti vlast u Hrvatskoj, ne bi bilo bez pomoći Josipa Perkovića.
Tuđmanov pasoš
Uz ovaj navod često se dodaje i pojašnjenje da je upravo Perković, tada na dužnosti pomoćnika sekretara (ministra) unutarnjih poslova SR Hrvatske za Službu državne sigurnosti, omogućio Tuđmanu dobivanje jugoslavenskog pasoša, a time onda i odlazak u Kanadu i SAD u lipnju i srpnju 1987. gdje će ovaj stvoriti kontakte ključne za njegov budući politički angažman. Osim toga Perkoviću se kao zasluga navodi i omogućivanje dolaska hrvatskih emigranata na Prvi opći sabor HDZ-a koji je održan krajem veljače 1990. u Zagrebu.
Prvo, krajem 1986. i početkom 1987., kada Tuđman službeno traži izdavanje pasoša, načelnik SDS-a tko god on bio nije bio taj koji je nekom, a pogotovo političkom disidentu, mogao to odobriti. To je morala biti odluka najviših jugoslavenskih političkih i državnih tijela. I upravo to se i dogodilo. Odlukom vrha Saveza komunista pasoše su počeli dobivati brojni „neprijatelji režima“ od kojih je svakako najpoznatiji bio Milovan Đilas.
Da se radilo o odluci na koju mogu utjecati samo najviši politički dužnosnici, a ne operativci sigurnosne službe, znao je dobro i sam Tuđman. U svom dnevniku koji vodi tih dana intenzivno piše o aktivnostima koje je poduzimao kako bi dobio pasoš, i niti na jednom mjestu ne navodi ime Josipa Perkovića. Jedina osoba koju spominje u tom kontekstu i koju je molio za pomoć bio je Mika Špiljak. Ne bez razloga. Iako u mirovini Špiljak je u tom trenutku ipak još uvijek jedan od najutjecajnijih hrvatskih komunista.
Kako je nastao HDZ?
Drugo, bez Tuđmana bi možda bilo HDZ-a, ali je on svakako ključna osoba za njegov nastanak. Međutim, HDZ nije nastao na Prvom općem saboru u veljači 1990. nego osnivačka inicijativa kreće godinu dana ranije, u siječnju 1989. godine. U tom trenutku ni Partija ni Služba nisu blagonaklono gledale na ono što su Tuđman i njegovi suradnici pripremali, ali su se prilike u Jugoslaviji u međuvremenu toliko promijenile da represija više nije imala smisla. Upravo zato je dopušteno i da delegati iz inozemstva, čak i bez svih potrebnih dokumenata (viza) dođu i prisustvuju Prvom općem saboru HDZ-a. I opet, to nije bila odluka jednog čovjeka, posebno ne načelnika Službe državne sigurnosti.
Kao i odluka o raspisivanju prvih višestranačkih izbora, i to je bila odluka rukovodstva Saveza komunista Hrvatske. Evo što o tome govori Josip Manolić, jedan od osnivača HDZ-a i čovjek koji će, po Tuđmanovom nalogu, predvoditi proces tranzicije javne i tajne policijske vlasti u Hrvatskoj početkom 1990-ih: „Važno je danas reći da je odluka o nereagiranju policije bila politička odluka koju je donio Ivica Račan i njegovi najbliži suradnici, koju je operativno spustio na ondašnjeg ministra unutrašnjih poslova Vilima Mulca. Bez trezvenog Račanovog promišljanja Prvi sabor HDZ-a ne bi se mogao održati. Cijelom operacijom ulaska emigranata na tlo Hrvatske tada su upravljali Josip Perković, Darko Starčević i Ivan Sokač“.
Priča o Tuđmanu i Perkoviću nažalost je samo jedan u nizu primjera pojednostavljivanja događaja iz hrvatske prošlosti i njihovog prilagođavanja dnevno političkim ili osobnim potrebama. I jedan u nizu primjera koji ukazuju na dvostruka mjerila kada su u pitanju ocjene ličnosti i događaja iz (hrvatske) prošlosti. Za sve one koji su bili spremni žrtvovati svoj život u borbi protiv okupatora i zahvaljujući kojima je narod kome su pripadali svrstan na pobjedničku stranu u najvećem ratu u svjetskoj povijesti, koji su dali ogroman doprinos u modernizaciji zemlje, izgradnji prometnica i stambenih objekata, otvaranju škola, bolnica i tvornica, komunistički idealizam i osjećaj povezanosti s ostalim Južnim Slavenima očito ne prestaju predstavljati neoprostiv grijeh. Ali je zato pomoć u osnivanju HDZ-a, i pogotovo pomoć prvom predsjedniku HDZ-a, očito još uvijek više nego dovoljan razlog za oprost od svih grijeha.
