Ma baš je zgodna podudarnost da se drugi krug ovog ciklusa lokalnih izbora održava na 31. godišnjicu hrvatske državnosti i da građani brojnih gradova, mjesta i županija imaju priliku izabrati bolju vlast nego su je dosad imali. Prilika je to da se kaže glasno, demokratsko NE koruptivnoj, klijentelističkoj političkoj praksi kojom je Hrvatska doslovno zarobljena i zbog koje ni nakon trideset godina nismo postali ni funkcionalna demokracija ni država vladavine prava.
Kako smo prije tri mjeseca na ovim stranicama i predvidjeli, velike stranke – na državnoj razini vladajući HDZ i opozicijski SDP – pretrpjele su velike i brojne poraze na lokalnim izborima i to, prvenstveno, od malih/mladih stranaka i nezavisnih lista i kandidata. Isto se događa i IDS-u, „istarskom malom HDZ-u“, koji je sve do ovih izbora vedrio i oblačio najvećim jadranskim poluotokom i uspostavio gotovo identičan sustav vladanja kakav HDZ provodi na nacionalnoj razini. Kad se u nedjelju bude svodio račun drugog kruga, izvjesno je kako će moć velikih stranaka nastaviti slabiti. I to je dobro.
Razlozi zbog kojih je dobro što HDZ i SDP te IDS više nemaju monopol nad vlašću u brojnim lokalnim sredinama, u kojima je to do jučer bilo nezamislivo, su različiti, ali zajedničko im je da su brižno gradili nepotistički, partitokratski sistem koji je, osim uništavanja Hrvatske, na koncu doveo do unutarstranačkog kadrovskog siromaštva i izazvao imploziju.
Lokalni izbori kao dašak nade
Premda se nakon prošlih parlamentarnih izbora činilo kako je na dulji rok propuštena prilika da se vlast u Hrvatskoj prestane formirati i održavati besprizornom političkom trgovinom, lokalni izbori donijeli su dašak nade kako je ipak moguće i drukčije. I to prvenstveno zahvaljujući novim strankama i pojedincima koji su, unatoč općem gubitku povjerenja u političke organizacije, uspjeli uvjeriti birače da donose nove vrijednosti i zaslužuju njihovo povjerenje.
U tom smislu, najzanimljiviji se izbori u nedjelju odigravaju u dva najveća grada, u Zagrebu i Splitu, koji će dobiti nove gradonačelnike i to vrlo vjerojatno gradonačelnike koji nikad nisu bili povezani s HDZ-om ili SDP-om. S obzirom na prednost s kojom su ušli u drugi krug izbora, šanse za pobjedu su prilično veće za Tomislava Tomaševića (Možemo!) u Zagrebu nego za Ivicu Puljka (Centar) u Splitu, ali nijedan od njih ne može biti posve siguran da će u ponedjeljak zasjesti u gradonačelničku fotelju.
Jedan je zeleno-lijevi (Tomašević), drugi je liberal (Puljak), a obojica se u drugom krugu bore protiv kandidata desnice, i to HDZ-a (Vice Mihanović) i Domovinskog pokreta izraslog iz radikalno-desnog krila HDZ-a (Miroslav Škoro). Jasno je kako takav raspored snaga dovodi do polarizacije birača i upravo zbog toga ni jedan niti drugi ne mogu biti sigurni u izbornu pobjedu.
Jer, iako je jedan od njih de facto proglašen pobjednikom i prije drugog kruga izbora (Tomašević) i premda su njihovi suparnici pokazali zavidnu razinu neznanja o komunalnim temama, trebali bismo imati na umu da to ne mora biti presudno i da, naravno, nije gotovo dok nije gotovo. Jer, HDZ i satelitska desnica puno su vještiji i iskusniji u mobilizaciji birača od Tomaševića i Puljka, i rijetko su ih birači kažnjavali zbog negativnih kampanja.
Čvrsta interesna mreža
U Hrvatskoj se, nažalost, još uvijek previše birača dade zavesti bajkama o ustašama i partizanima, unutarnjim i vanjskim neprijateljima, brojanjem „ispravnih“ krvnih zrnaca, lažima; još je uvijek previše onih interesno povezanih s HDZ-om ili starom, Bandićevom zagrebačkom gradskom upravom; još je uvijek previše onih kojima je politička pornografska propaganda, u kakvu se (ne samo u Zagrebu) upustio Škoro s Domovinskim pokretom, prihvatljiva ili poželjna.
Iako se HDZ Andreja Plenkovića u nekim simbolički važnim lokalnim sredinama bori protiv kandidata Škorinog Domovinskog pokreta, kad je riječ o Zagrebu, itekako bi im odgovaralo da Tomašević ne bude izabran za gradonačelnika. I to ne samo zbog mogućih rezanja pipaka korupcijsko-klijentelističke hobotnice koju su stvorili skupa s Bandićem, nego i zbog opasnosti koja im prijeti uspije li platforma Možemo! osvojiti apsolutnu vlast u glavnom gradu.
Zagreb je financijski, zapravo, neovisan o državnoj blagajni i Možemo! bi na primjeru Zagreba mogao pokazati kako to izgleda kad se vlada neovisno o interesima HDZ-a. Možemo!, naime, za razliku od Škore, ništa ne duguje HDZ-u; ne duguju ništa ni SDP-u, autentičan su i prošlošću neopterećen pokret mladih političkih aktivista izrastao na ulicama Zagreba i drugih hrvatskih gradova. Ni Puljkova stranka Centar nije na popisu HDZ-ovih dužnika, a i Split je dovoljno velik i bogat da se može uspješno voditi bez slizanosti s Banskim dvorima.
Tomašević i Puljak nisu savršeni, nisu ni spasitelji (baš kao što to nisu ni brojni drugi neovisni kandidati ili kandidati malih stranaka koji se protiv većih i velikih bore u drugom krugu lokalnih izbora), ali unatoč brojnim pogreškama u kampanji, dokazali su da jesu političari koji zaslužuju priliku.
Nedjeljni lokalni izbori nova su šansa za normalizaciju Hrvatske i dokidanje parazitske partitokracije. Nemojte je propustiti.
