"Bog zna da se bojim uništenja svijeta atomskom bombom, ali postoji barem još jedna stvar koje se bojim gotovo jednako, invazije glupana koji čuvaju države, na čovječanstvo!"
Tu znamenitu rečenicu u svojoj knjizi "Drawings of the Fiorentine Painters" zapisao je slavni Bernard Berenson, američki povjesničar, aludirajući na "čuvare države". Čuvari države uspostavljaju ravnotežu, pazeći na prošlost kao nacionalni interes, budno bdiju nad njom uspostavljajući relikvije koje su neupitne, u koje se ne smije sumnjati. Nije moralno, nije prirodno, kao strateški interes držati budućnost, već prošlost, jer da je suprotno, tada bi se otvorile određene traume koje bi poljuljale sve dosadašnje. I u tome je bit, kada mitomaniju proglasite "nacionalnim interesom", zbog mentalnog zdravlja nacije, kojoj ne trebaju određene traume, pa ih svakog početka kolovoza čvrsto zamotate u celofan proslave kojoj legitimitet mora dati čitav državni vrh. Ovog kolovoza, međutim, u toj mitomaniji trebali bi sudjelovati novoformirani predstavnici vlasti, no kako vidimo do sada stvari neće ići ustaljenim i zacrtanim, domoljubnim ritmom. Milorad Pupovac na jednoj televiziji ovoga vikenda nije eksplicitno odgovorio na pitanje hoće li kao predstavnik državnog vrha nazočiti početkom kolovoza u Kninu proslavi vojno redarstvene akcije Oluja.
"Ratna zbivanja za vrijeme Oluje teška su i traumatična pitanja kako za Borisa Miloševića koji se po protokolu mora pojaviti u Kninu, tako i za mene osobno", istaknuo je Pupovac. "To pitanje je i obiteljsko, posebno za Miloševića kojem je privatno to izrazito teška i traumatična tema. Razgovarat ćemo oko tog pitanja, no vi morate znati, kako mi puno više znamo o ratnim zbivanjima i ratnim zločinima za vrijeme Oluje od onog što je hrvatska javnost danas spremna čuti. Hrvatsko društvo nije još spremno na istinu, ona je bolna, i ja vjerujem kako smo na putu da se vratimo u točku sa koje smo skrenuli. Točku u kojoj smo bili za vrijeme kabineta Jadranke Kosor, točku u kojoj smo bili za vrijeme mandata Zorana Milanovića, točku na koju očekujemo, i nadamo se da ćemo se vratiti i u ovom sadašnjem mandatu Andreja Plenkovića."
"Nepotrebni detalji"
Milorad Pupovac citirao je "Etiku" Barucha
Spinoze, izvorni duh potrage za istinom uz dozu
skromnosti, kako nema nade bez straha. Milorad Pupovac svjestan
je delikatnosti trenutka, ali i svjestan kako ta delikatnost i
kako taj trenutak postoje konstantno, te kako ni bliska budućnost
ne izgleda oslobođena tih društvenih normi, upravo zahvaljujući
"čuvarima države" koji budno paze da se nacija nipošto ne
traumatizira nepotrebnim detaljima oko naše slavne
prošlosti. No upravo ti čuvari države pokazali su iznimnu
količinu nerazumijevanja za bitno, kao što su svojim primjerom,
kolektivno ustajući protiv nepravde (stavljanja na pijedestal
njihove žrtve, nasuprot četiri stotine nevinih žrtava na
zamišljenu vagu pravde i morala), pokazali koliko su zapravo
neobrazovani, neupućeni i neodgovorni u svojim nakanama. Držanje
nacije u neznanju, isto je i kao držanje nacije u kavezu.
Pozlaćenom kavezu nad kojim su istaknute zastave, insignije
i slavoluci koji obilježavaju našu veličanstvenost.
Naše veličanstveno neznanje.
U kolovozu 2017. da vam i primjerom ukažem na "čuvare države" na stranici mladih aktivista za ljudska prava, pojavila se ISPRIKA, koja se odnosila na Oluju, tj, zločine počinjene s naše, hrvatske strane u toj vojno redarstvenoj akciji. Već nakon same objave koja kako znamo izravno i implicitno ugrožava naše nacionalne interese, javio se splitski HDZ-ovac i bivši gradski vijećnik Hrvoje Marušić koji je osupnut i samom idejom da se netko usudio takvo što objaviti zavapio na pravdi Boga: "Kako se usuđujete, stoko jugokomunistička, treba vas suditi i streljati!"“ Isti dan Marušić se malo sabrao, iznenađen valjda koliko ljudi koristi društvene mreže, pa se ispričao, no ne aktivistima, već "čuvarima države" na bijesnom ispadu, naglašavajući kako je bio isprovociran nepravdom i relativizacijom krivnje. Relativizacijom krivnje, zapamtite dobro tu rečenicu, jer se u njoj krije sama srž problema.
Društvene mreže u pravilu se užare početkom kolovoza. Medijima i običnim, ljudskim profilima dominiraju zastave, domoljubne budnice i podsjećanja na dane ponosa i slave. U toj šumi domoljubne kakofonije tu i tamo iskoči kakva aktivistička inicijativa ili kolumna. Ta inicijativa i ta kolumna očekivano se dočeka sa pravedničkim gnijevom, salvom uvreda i pozivanjem na linč provokatora ili novinara. Taj scenario koji se odvija godinama daje za pravo Miloradu Pupovcu da citira Spinozu, o potrebi za nadom u vremenu straha, no istovremeno je zastrašujuć jer mu se ne nazire jasan kraj. Kraj shizofrenoj potrebi da se inzistira na lažima kako bi se očuvala jedina i neupitna istina. Istina o čistoći pohoda koji je, ugrubo, razmjestio i bez doma ostavio otprilike 250.000 ljudi.
Kolovoška doza prijetnji
Da bi ta veličanstvenost u neznanju trajala, potrebni su naravno
"državni čuvari".
Čuvari opstojnosti države tako su se stavili u isto krdo sa masom
na društvenim mrežama postajući time pravednički glas naroda,
moralni krik iz mase koji zahtijeva i traži linč, linč na one
pojedince koji su se usudili, kako smo podcrtali, pomesti
ispred svog praga, što je uistinu drevno higijensko načelo, koje
nažalost istaknuti moralisti nikako ne mogu shvatiti. Sokrat je
davno istaknuo tu činjenicu kao jedino moguće načelo, pomesti
prvo ispred svog praga, načelo koje isključivo služi mentalnoj
higijeni nacije. No tim načelom nažalost ne vodes e naši budni
čuvari, koji itekako paze da se pravednički revolt sa društvenih
mreža prenese i na službena stajališta državne televizije. Da je
tome tako, svjedoči nam slučaj iz 2017, u kojem su istu večer, u
emisiji Otvoreno, osuđeni aktivisti i društvo koje tolerira takve
veleizdajnike, a ne Marušić koji je pozivao na strijeljanje
istih!
U kolovoškoj dozi prijetnji smrću aktivistima, pljuvanjem i prijetnjama, iz količine komentara pokazala se naime matrica. Papagajski, svi su komentatori govorili više – manje isto, spominjući 400 djece ubijene za vrijeme Domovinskog rata ukazujući na licemjerje tih mladih ljudi, koji su se usudili glorificirati "njihove žrtve", dok su one "naše" žrtve na pravdi Boga zaboravljene iz ovih ili onih razloga. Problem, ali i temeljno neshvaćanje poante, mogao je i trebao ostati isključivo na društvenim mrežama gdje mu je i mjesto, no ta lavina bijesa i potpuno nerazumijevanje bitne poruke prenijela se i na državotvorne medije koji su u glas jednako osudili, pogađate - aktiviste.
To se nije zbivalo devedesetih, to se zbivalo prije nepune četiri godine.
Da se stvari ne mijenjaju i da kao društvo nismo spremni na istinu o Domovinskom ratu, kako isti neupitan i savršen ipak ima mrlja za koje bi hrvatska javnost trebala znati, govori nam i istup Milorada Pupovca u kojem je jasno i nedvosmisleno ukazao na problem s traumatičnim suočevanjem Hrvata sa istinom. Hrvatska javnost, istaknuo je Pupovac, tu i takvu istinu još nije premna čuti.
No kada će je biti spremna čuti?
Krug mržnje
To pitanje postavljamo već godinama uvijek u isto vrijeme, u kolovozu kada očekujemo katarzu sa druge strane koja očekivano, kao i ona naša iz godine u godinu –izostaje. Katarza je u antičkoj filozofiji i književnosti označena kao duhovno pročišćenje ali i oslobađanje koje dovodi do duhovne ravnoteže i istinskog pomirenja, kako sa svijetom, tako i sa samima sobom. Katarza je oslobađanje od demona prošlosti i korak naprijed, za Hipokrata katarza je i tjelesno, ali i mentalno čišćenje, za Platona razvijanje duhovna života, probijanje barijere koja vodi ka spoznaji, mudrosti, ideji, svjesnom sadržaju života, a oslobađanje od potisnutog, tjeskobnog, onog što nas guši, tjera da se vrtimo u začaranom krugu. Katarza je moralno, etičko i mentalno pročišćenje, ali katarza se uspostavlja, implementira jedino u slučaju kada čovjek "mete ispred svog praga" kako je to ustvrdio Sokrat.
To elementarno neshvaćanje poante, potrebe da se katarzom prema unutra iskaže kritika prema van, da se uspostavi ravnoteža i da o sličnim temama i druga strana povede raspravu, najužasniji je čin prisile na koju su nas osudili čuvari države. Ne samo da su ti ljudi nesposobni da shvate bit, poruku i poantu, već su ti ljudi toliko ograničeni, toliko zaslijepljeni mržnjom da ne smatraju za potrebno niti da druga strana treba proći sličnu katarzu.
Jer bi se tad, očekivano, tražila istovjetnost i s druge strane.
Naša katarza je po njihovom mišljenju nepotrebna jer smo mi vodili obrambeni rat. Njihova je zakašnjela jer je zapravo svejedno desila se ona ili ne, oni su ionako za nas mrtvi. I tu mi i oni zatvaramo krug. Krug mržnje koja i nakon toliko godina isijava svom svojom zlokobnošću.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a