Moram priznati da sam protrnuo na svjetski dan djevojčica
gledajući mlađahnu Natašu Turbić kako uz taktove
Thompsonove koračnice nasmijana otpozdravlja svojim
sumještanima Gračaca koji su pod binom zapjenjeno vikali
"Ubij Srbina" i "Srbe na vrbe!" Razlog tadašnje
nelagode naime bile su njene godine, djevojčice rođene u studenom
1982, tamo negdje u Bosni i Hercegovini što je nebitno za ovu
priču. Mlada načelnica Gračaca, izabrana legalno i legitimno na
tu dužnost na lokalnim izborima 2013. godine, profesorica
inače njemačkog i francuskog jezika, te književnosti, što me
posebno kosnulo, stajala je ponosno na bini pred svojim
sumještanima slaveći svoju najveću životnu pobjedu. Ništa to
istina ne bi bilo sporno, niti njene godine, niti njena mladost,
mladost – ludost, no ono što me pogodilo bio je njen izraz lica i
euforija dok je mahala rukama i otpozdravljala s bine na tako
krvoločne poruke ljudi koji su je slavili.
Bio je svjetski dan djevojčica, svjetski dan odgoja istih.
Kao profesorica književnosti, Nataša se zasigurno susrela sa tada i u to vrijeme iznimno svjetski popularnim romanom Michaela Vieweghta "Odgoj djevojaka u Češkoj", satirične priče o životnoj tragediji dvadesetogodišnjakinje koja odrasta u vrlom, novom kapitalističkom svijetu premreženom nacionalizmom. Tu prije svega dirljivu ljubavnu priču vjerujem da je pročitala u sklopu svoga posla, pročitao sam je i sam i shvatio kao refleksiju na odgojno – obrazovni sustav koji je potpuno zakazao i nisam se mogao oteti dojmu da jednu od protagonistica romana upravo gledam na bini Gračaca kako razdragano maše i cupka na Thompsonove pozive da se što više Srba baci u rijeku, što dalje od Jasenovca i Gradiške Stare. Bio je dan izborne pobjede i oči i uši hrvatskog svijeta ionako su bile po središnjicam vladajuće stranke, a mikrofoni u većim gradovima, no ja sam iz tog dana upamtio to lijepo, mlado lice, budućnost mjesta koje sam nedavno obišao, mjesta potpuno devastiranog mržnjom iz zaostalih ratova, i pomislio moj Bože, zar je to lice djevojke odgojene u Hrvatskoj za stoljeće u kojem ćemo ispratiti prve turiste u svemir?
Namrgođeni Ante
Odgoju djevojaka u Hrvatskoj vratio sam se kao i uvijek kod hrvatskih sportskih pobjeda, kada svi slave i pijano teturaju gradom, a ja pratim njihove Facebook statuse vjerujući još uvijek naivan kako u ovoj zemlji mora da ima ako ne dječaka, tada barem dobro odgojenih djevojaka. Hrvatski rukometaši osvojili su srebro, nacija je slavila svoje heroje, a mladost hrvatske, posebno djevojke na svoje Facebook profile izvjesile su slike naših kauboja kako im od milja tepaju sa našim barjacima i usputnim, najčešće Thompsonovim izljevima ljubavi prema miloj im domovini u kojoj odrastaju i u kojoj ih odgajaju. Sjetio sam se isti tren mlađahne načelnice Gračaca i ostao ponovo iskreno šokiran. Na njenom FB profilu uz čestitku našim rukometašima kočio se ustaški grb, kao i njena fotografija u njenom uredu u kojem je na na zidu stajao namrgođeni Ante Pavelić.
Isprva sam mislio da je greška, da na zidu dužnosnika, pa bili oni i iz HDZ-a ne bi smjelo biti poglavnika i ustaškog ratnog zločinca, no shvatio sam kako sam ponovo naivan jer još vjerujem u odgoj djevojaka u Hrvatskoj, kao i u Ustav te nesretne zemlje i njene zakone koji su samo slovo na papiru, a da djevojke u njoj, odgojene kako su odgojene, zapravo rade što im je volja.
Rade ono kako su ih odgojili, ovo društvo i ova sredina, pa makar jednom postale i načelnice Gračaca.
Put me nakon par godina nanio do Gračaca. Ne volim hladnu i monotonu A1, naš autoput, pa često tako skrenem, zaobiđem čisto da mi se duša nauživa ljepote moje domovine i krajeva mojih djedova. Lika je meni mistična, posebno u jesen kada magla ovije vrhove Velebita i Kapele, i kroz Liku prođen pun svog djetinjstva koje se uvijek iznova vrati na tom putu kroz gustu šumu, istu onu koju sam znao sa djedom lovočuvarom prelaziti uzduž i poprijeko. Moj djed, ljudeskara i lugar, naučio me da volim te šume, da volim svoju zemlju i njene ljude, jer su ljudi voljeli njega, svog zaštitnika divljači, ali i ljudi. Moj djed štitio je taj kraj od zla i za vrijeme rata, i zajedno sa svojim sumještanima potjerao zlo iz tih šuma i iz tih ljudi, zlo koje će se tako nenadano vratiti u našoj djeci. Vozio sam kroz Liku prema Gračacu iskreno dirnut novom ljepotom i bogatim kućanstvima koja su skladno uklopljena u krajolik dobrohotno dočekivala strance.
I tada sam ušao u Gračac.
Posljednja ruža
U grad heroj, da se poklonim spomeniku na mog djeda i na sve naše djedove partizane koji su nam svima donijeli miri zemlju u kojoj smo odgojeni da budemo ljudi. Spomenika antifašistima Like. Spomenika za 816. poginulih partizana, i 836. pogubljenih žrtava fašizma tog kraja. Stavio sam ružu na spomenik, kao i uvijek kako sam radio sa djedom, i pogledao oko sebe. Na niti jednoj kući nije bilo fasade, no ono što me šokiralo, bila je činjenica kako na ulici nema djece, nema mladosti po parkovima, nema cike, vriske, nema mladih. Jedan starac, vidio je što sam napravio, i tužno mi prišao šapnuvši kako je to možda zadnji put da stavljam ružu na taj spomenik. Na moje upitno zašto, odgovorio mi je kako se mlada načelnica Turbić zalaže da se isti, ionako miniran i oštećen za vrijeme Oluje, konačno i ukloni sa tog mjesta.
Pitao sam starca gdje su djeca, gdje je mladost ovog kraja, a on mi je odgovorio kako su otišli, mnogi zauvijek, jer posla sinko nema, a nema ni budućnosti. Nema posla? Nema budućnosti? Šokirao sam se onako djetinje, jer u mom Krasnu, rodnom mi mjestu mog djeda i bake nema nezaposlenih. Niti jedan. I mjesto je puno mladosti, puno djece. Otišao sam iz Gračaca utučen, razmišljajući o odgoju djevojaka u Hrvatskoj i o mladoj načelnici kojoj su važniji spomenici od budućnosti, kojoj je važnija mržnja od tolerncije i zajedničkog progresa i kojoj je važnije da se njena zastava vijori pred kućama bez fasade, pa makar u njima više nitko ne živi.
Tričavih 10.000 eura
Te djevojke sjetio sam se ponovo danas, djevojke koja je svoju budućnost, čast i poštenje u koje su ti ljudi vjerovali, mnogi i kao zalog u budućnost kada su je izabrali, mnogi da će im možda vratiti djecu iz bijelog svijeta, založila za tričavih 10.000 eura. Sjetio sam se lica tih staraca i onog koji me pozdravio pred spomenikom i pomislio sam kako je odgoj u jednoj zemlji važan i kako je važna zemlja koja odgajati ispravno treba. Jer da je taj odgoj ispravan, nikada ta mlada djevojka ne bi svoju čast i povjerenje ljudi prokockala za mizernih 10.000 eura. I nikada ta mlada djevojka ne bi dopustila da mržnja razdvaja ljude, već bi ljude spajala, svojim radom za dobrobit zajednice. I svojim poštenjem kao primjerom. I shvatio sam danas,kad je konačno njena sramota i naša, jer smo je mi odgojili, ne netko iz nekog drugog vremena, koliko je upravo taj odgoj djevojaka u Hrvatskoj važan i koliko ćemo još svi mi i kao ljudi i kao zemlja nazadovati upravo zbog tog odgoja koji smo dopustili.
Odgoja u kojem novac može kupiti čast i poštenje, odgoja u kojem se sraminmo svojih djedova, odgoja u kojem se uči da se mrzi i etiketira, odgoja punog ksenofobije, bolesnog nacionalizma i lažnih heroja. Koliko nas sve košta taj odgoj sigurno ste se kao i ja sada tužno zapitali?
Nećete mi vjerovati. Ne košta nas milijune, niti nas košta milijarde. Odgoj naše djece u Hrvatskoj, da ona naš obraz prodaju kao i svoj, ne košta više od tričavih 10.000 eura. Upravo za taj iznos možete kupiti mladu načelnicu, istu onu koju ste odgojili da sa rukom na srcu i Thompsonom na usnama, puna ljubavi prema domovini, u vrlom novom nacionalističkom svijetu, istu tu i rasproda.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
