Kao da nije dovoljno što već dvije godine zbog pandemije koronavirusa neprestano rade u nenormalnim uvjetima koji uključuju i neplaćeni prekovremeni rad, nedostatak kadrova i stalnu izloženost mogućnosti zaraze, zaposleni u zdravstvenom sustavu sad moraju strahovati i od uličnog nasilja.
Kako se godina primiče kraju, prijetnje, uvrede i fizički nasrtaji agresivnih antivaksera postaju svakodnevica, ali za razliku od političara zaštićenih kordonima specijalne policije, liječnici i medicinske sestre, baš kao i novinari i javne osobe koje promiču cijepljenje, ne mogu računati na zaštitu snaga javnog reda i mira. Nasilnim antivakserima i teoretičarima zavjere sve je dopušteno pa se neprijavljeno masovno okupljanje praćeno verbalnim i fizičkim napadima uobičajilo u kratkom roku.
Takav razvoj događaja na kraju ove grozne godine i nije neočekivan i to prvenstveno zahvaljujući nedosljednosti i nevjerodostojnosti vladine borbe protiv pandemije te kukavičkoj strategiji kojom je čuvanje javnog reda i mira pretvoreno u isključivo čuvanje mira vlastita dupeta.
Sad se na to naslonilo populističko mahnitanje zastupnika Mosta, Domovinskog pokreta i (većine) Suverenista, potpomognuto moćnicima iz crkvenih redova koji se protive cijepljenju kao načinu borbe protiv bolesti covid-19, pa imamo to što imamo: kaos, nasilje i nezapamćeno širenje straha i teorija zavjere.
Zaboravili borbu protiv korupcije
Trenutačno u tom mahnitanju prednjači Most, koji se pod krinkom borbe protiv tzv. covid potvrda, bori protiv cijepljenja, znanosti i zdravog razuma, a sve samo kako bi ostvarili kratkoročne političke interese. Među onih 40-ak posto necijepljenih, mostaši su naprosto prepoznali potencijal za jačanje i širenje političkog utjecaja i sve snage, nažalost, preusmjerili s borbe protiv korupcije na borbu protiv cijepljenja.
Taman kad se činilo kako su se oporavili od štete koju su si nanijeli slizavanjem s HDZ-om i da konačno imamo kvalitetnu konzervativnu desnu opciju, koja ne posustaje u borbi protiv korupcije, Most se odlučio na političko samoubojstvo. Jer, ono što su izveli ovaj tjedan u Saboru i način na koji potiču nasilne prosvjede nije ništa drugo doli političko samoubojstvo i nezaustavljiva jurnjava prema političkoj margini.
Da su bilo koji izbori blizu, takvo populističko skretanje Mosta s putanje moglo bi se razumjeti, međutim, kako izbora nema na vidiku, a referendumom - sve i da uspije - ne mogu srušiti vladu Andreja Plenkovića, nameće se pitanje jesu li Mostovi stratezi Selak-Raspudić, premda politički neiskusni, toliko samouvjereni da misle kako nasilnim metodama mogu promijeniti vlast. Jer, kako drukčije shvatiti poticanje antivakserske gomile koja urla uvrede i kletve, prijeti, juriša na liječnike, medicinske sestre, čistačice, novinare i sve neistomišljenike na kršenje zakona?
A Plenković trlja ruke...
Od Mostova mahnitanja većina hrvatskih građana nema nikakve koristi, štoviše, to im samo produbljuje egzistencijalne strahove i mučninu zbog tmurne svakodnevice i opće besperspektivnosti, ali bi koristi itekako mogli imati i HDZ i Andrej Plenković.
Prvo, Mostove ulične akcije uopće im ne mogu naštetiti jer se u kriznim vremenima većina uvijek prikloni vlasti koja odaje dojam stabilnosti i da su danas izbori, Plenković i HDZ vladali bi još uvjerljivijom većinom. Drugo, Mostovo odustajanje od borbe protiv korupcije i inzistiranje na temi covid potvrda došlo mu je kao naručeno u času kad ni u Bruxellesu više nisu spremni mirno promatrati prljave poslove i vladajuću krađu love. Treće, Most je političkom glupošću i primitivizmom razvrgnuo ionako slabo partnerstvo s lijevim strankama u borbi protiv HDZ-ove samovolje. Četvrto, potpuni izostanak obnove potresom pogođenih područja i činjenicu da deseci tisuća građana Hrvatske zimuju u neadekvatnim kontejnerskim naseljima Most nije prepoznao kao relevantnu političku temu, iako su korupcija i nerad na obnovi bili više nego dobri razlozi da se hrvatske građane pozove na solidarnost i mirne ulične prosvjede.
Sudbina političkih marginalaca
Korupcija i obnova od posljedica potresa bile su teme na kojima je Nikola Grmoja blistao i zbog kojih se činilo da je dobro politički sazrio, a Most se na njima snažio. Zašto su odustali od Grmojine strategije i zašto je Grmoja odustao od sebe samoga? Zašto su mostaši skrenuli na idejne stranputice Mira Bulja i u ideološke pećine Selak-Raspudića? I mogu li se uopće više vratiti ili su si upravo zapečatili sudbinu političkih marginalaca?
Kako god za Most završilo ovo njihovo treće kockanje s Hrvatskom, nastave li stranputicom kojom su krenuli, ni za većinu građana ove zemlje to zasigurno neće biti dobro. Opasno je igrati se vatrom u ovako zapaljivom okruženju, u društvu koje se pretvara u bačvu baruta i u kojem trenutačno svi imaju previše problema, a premalo živaca.
