Novi srpski zakon o kulturnom nasljeđu mnogima je zapeo za oko. Zakon koji je Skupština Srbije usvojila krajem prosinca navod kako u staru bibliotekarsku građu Srbije ulaze i izdanja dubrovačke književnosti, ''koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno sa 1867. godine".
Prema ovom zakonu, srpskom književnom nasljeđu pripadaju i Marin Držić, najveće ime hrvatske renesansne književnosti, kao i Ivan Gundulić, najznačajniji hrvatski barokni pisac.
Hrvatski jezikoslovac i redoviti profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta Ranko Matasović nimalo se ne slaže s ovim zaključkom srpskih zakonodavaca i navodi kako bi istom logikom Hrvatska mogla donijeti zakon o sportskom nasljeđu kojim bi Novak Đoković bio i hrvatski tenisač.
Njegovu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti:
''U povodu donošenja srpskoga „Zakona o kulturnom nasleđu“, kojim se tvrdi da su dubrovački pisci objavljeni do 1867. i srpski, mogu samo reći ovo: krajnje je vrijeme da Hrvatska donese „Zakon o sportskom nasljeđu“ kojim bi se dokazalo da je Novak Đoković i hrvatski tenisač. Jer: Novak je staro hrvatsko ime (usporedi hrvatskoglagoljski „Misal kneza Novaka“), Đokovićevi djed i baka su iz Vinkovaca, a za pripadnost sportaša nekom narodu nije važno samo kako se on osjeća, nego i tko mu je trener. Đokoviću je trener Hrvat Ivanišević, ergo.... Na koncu, hrvatski „Zakon o sportskom nasljeđu“ odnosio bi se samo na sportaše rođene u bivšoj državi do 1991., prije no što su Hrvatska i Srbija postale neovisne. Đoković je rođen 1987.
I da, slijedeći istu logiku kao i srpski zakonodavci („U doba prije nastanka suvremenih nacionalnih država nema smisla govoriti o nacionalnoj pripadnosti pisaca, svi mogu biti svačiji...“) moglo bi se tvrditi da je Dante i hrvatski pisac: u njegovo doba čitavo područje na kojem je on živio (tzv. „Italija“) bilo je pod istom crkvenom jurisdikcijom (papinom) kao i današnja Hrvatska, a dijelovi obiju zemalja bili su pod istom svjetovnom jurisdikcijom (mletačkoga dužda, jedno vrijeme i Karla Roberta Anžuvinca); Dante je pisao na jednom romanskom idiomu (toskanskom; u njegovo doba nije postojao standardni talijanski jezik), a mnogi su se srodni romanski idiomi govorili i u Hrvatskoj (raguzejski, veljotski, jadertinski, staromletački), ergo... Dante je i hrvatski pisac.
Sve dok nismo spremni takvu logiku dosljedno provoditi u svim slučajevima, bolje se držati zdravog razuma: Dante je talijanski, ne i hrvatski pisac; dubrovački pisci su hrvatski, ne i srpski. A Đoković je samo srpski tenisač (i antivakser)'', napisao je jezikoslovac na Facebooku.
