Team Srbija
„Dubrovnik je bio srpski grad i ostat će“, „Da ne mrze Srbe, Hrvati ne bi postojali“, „Ustaški mediji napali Vučića“, „Vulin o Hrvatskoj: Iskompleksirana ustaška država“, „Jadno, jadnije, Hrvatska“, „Grad žrtva Tuđmanove mržnje: Prije 30 godina u razrušeni Vukovar ušle jedinice JNA i oslobodile zatočene civile“, „Vuk Kostić: postavio bih Berlinski zid između Srba i Hrvata“, „Šešelj: Svakom Srbinu koji ode u Hrvatsku treba baciti auto u more”…
Team Hrvatska
„Članica Matice Hrvatske: Srbi su kao bube koje treba iskorijeniti“, „Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su 'strašne' ustaše optužili za zločin nad njima“, „Igor Vukić: Jasenovac do 1945. nije bio logor smrti već radni logor“, „Oko 20.000 protestiralo protiv ćirilice“, „Po hrvatskim gradovima grafiti 'Srbe na vrbe'“, „Branitelji traže zabranu Bajaginog koncerta“…
Ozbiljni problema oba društva
U posljednjih trideset godina gotovo je nemoguće pobrojiti sve naslove i izjave u kojima Hrvati i Srbi jedni druge vrijeđaju, međusobno si prijete i u kojima su nacionalizam i šovinizam glavni principi tumačenja prošlosti. I dok je tijekom ratova 1990-ih takva retorika bila i očekivana, nekoliko desetljeća kasnije ona ipak ukazuje na ozbiljne probleme u oba društva.
Najžalosnije je što se navedeni primjeri iz medija danas smatraju normalnima i na njih više nitko ne obraća pažnju dok se npr. oni o srpskom turistu koji hvali odmor u Hrvatskoj ili o hrvatskom pjevaču koji hvali gostoprimstvo u Srbiji predstavljaju kao slučaj iz rubrike „vjerovali ili ne“ i danima prepričavaju i dijele društvenim mrežama kao nestvarno iskustvo.
Iako se kao glavni kamen spoticanja u međusobnim odnosima ističu događaji iz prošlosti, točan odgovor na pitanje zašto se ponašamo tako kako se ponašamo vjerojatno bi bolje od povjesničara dali psiholozi i psihijatri. Na tom tragu jedan od odgovora sigurno leži i u teoriji Sigmunda Freuda koju je on nazvao „narcizmom malih razlika“, a po kojoj se najviše mrze upravo oni narodi koji su najsličniji.
Nacionalizam kao pokretačka sila
Odnos prema prošlosti, ali i odnos prema sadašnjosti i budućnosti vidljiv prije svega u tome tko su na izborima najpoželjnije političke stranke i političari, ukazuju da je nacionalizam i dalje najvažnija pokretačka sila u srpskom i hrvatskom društvu.
Autokracija i nepotizam, korumpiranost i lopovluk, neznanje i nesposobnost, laž i manipulacije, demagogija i patetika prevelikom broju srpskih i hrvatskih građana ne predstavljaju prepreku pri izboru onih koji će upravljati njihovim društvima. Nekoliko nacionalističko-populističkih parola i dalje donosi više glasova od najbolje osmišljenog političkog programa ili stručno elaborirane razvojne strategije.
Zaštita srpstva odnosno hrvatstva prevelikom broju ljudi i dalje su važniji od zaštite demokracije, pravne države i ravnopravnosti svih ljudi bez obzira na nacionalnu, spolnu, rasnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Prevelik broj ljudi i dalje smatra da je važnije biti dobar Hrvat ili Srbin, nego dobar čovjek.
Stvari se godinama ne mijenjaju
Razmišljajući o hrvatsko-srpskim odnosima na pamet mi pada film „Beskrajni dan“ („Groundhog day“). I ja se, poput glavnog lika u filmu, svaki dan budim očekujući promjenu, ali čim otvorim oči, i pogledam televiziju ili internetske portale, shvatim da se neke stvari godinama ne mijenjaju.
Jesu li promjene uopće moguće? Mogu li Hrvati i Srbi živjeti kao dobri susjedi, kao prijatelji i kolege? Mogu li živjeti u pravnoj državi, poštivati zakone, plaćati poreze i ne birati narcisoidne autokrate za svoje političke predstavnike?
Mogu. I nije da to već i ne čine. Ali u Austriji, Njemačkoj ili Švedskoj.
