Bojan Glavašević, saborski zastupnik u drugom mandatu i sin legendarnog vukovarskog novinara Siniše Glavaševića godinama se nalazi na meti mnogima te mu ona mračna strana Hrvatske nije nepoznata. Dapače. U Otvorenom uvodniku RTL.hr-a iznosi svoja iskustva i postavlja neka vrlo važna pitanja
Hejterske komentare i prijetnje dobivam godinama, ne samo ja nego i moja obitelj. Počelo je još prije nego što sam se počeo baviti politikom, tamo negdje s mojim prvim tekstovima koje sam objavio. U tim tekstovima sam zagovarao pomirenje, okretanje budućnosti i izgradnji odnosa s našim susjedima na takav način da nam se rat više nikada ne ponovi.
Neke od reakcija su već tada - a govorim o vremenu prije nego što su društvene mreže postale nešto bez čega ne možemo zamisliti javnu komunikaciju - bile vrlo mračne i uvredljive. Od toga da su ljudi govorili da sa Srbima nikad nema pomirenja, preko toga da je to jugoslavensko razmišljanje, do one najstrašnije stvari koju možete zamisliti i reći nekome tko je izgubio voljenu osobu - “otac ti se okreće u grobu”.
Život s policijskom zaštitom
Kako je moj društveni angažman bio veći, i javniji, i kako je javna komunikacija postajala demokratičnija i dostupnija, tako sam bio izloženiji većem broju hejterskih komentara, a uskoro su krenule i prijetnje.
Prijetnju sam prvi put prijavio 2012. godine. U pitanju je bilo pismo koje je došlo u Ministarstvo branitelja, u kojemu je autor pisao da će me ubiti kad me vidi na cesti. Ne znam je li ikada bilo nekog pravosudnog epiloga, ali dok ovo pišem, zdrav sam i u jednom komadu, pa se od srca nadam da se autor te prijetnje ipak dozvao pameti.
Prijetnji je nakon toga bilo još mnogo, nažalost, a kad su protiv
mene i Freda Matića pokrenuli plinsko-bocaški
prosvjed, fizički sam napadnut pred ulazom u Ministarstvo, nakon
čega sam dobio policijsku zaštitu, koju sam imao preko godinu
dana. Da budem precizan, policijska zaštita ukinuta mi je na dan
kad sam, na svoj zahtjev, razriješen dužnosti, neovisno o tome
što je hajka na mene, pogotovo u nekim ekstremno desnim,
neonacističkim emisijama, još trajala. Istu večer napadnut sam
pred ulazom u zgradu.
Kako smo od uvreda došli do napada? I što je zapravo govor
mržnje?
Opravdavanje nasilja
Govor mržnje je, najjednostavnije rečeno, javni (!) govor koji izražava ili potiče mržnju ili nasilje prema pojedincu ili nekoj društvenoj skupini. Važno je da je to javni govor, a to podrazumijeva i društvene mreže i komentare ispod članaka na portalima. Takav govor svoju metu dehumanizira, odnosno, opravdava nasilje prema meti budući da za nju, koja je zamišljeni krivac za neki problem, ljudska prava ne vrijede, i zato je prema njoj potrebno nastupiti grubo i nasilno. Riječi imaju snagu, i generiraju djela. To je naličje iste one ljudske sposobnosti koja nam je omogućila da prenosimo znanje s koljena na koljeno, zapisujući ga apstraktnim znakovima, i koja nam je omogućila da putujemo u svemir. Kao što se mogu koristiti za plemenita djela, mogu se koristiti i za zlo. Od govora mržnje do nasilja kratak je put, nažalost. To je onaj lingvistički dio priče.
Onaj drugi, i zapravo važniji dio priče tiče se uzroka govora mržnje i eskalacije nasilja u Hrvatskoj. Siromaštvo, socijalna isključenost, besperspektivnost s kojom su mladi suočeni, loše obrazovanje, okretanje drogama i alkoholu, nepovjerenje u političare i političke institucije - sve to generira toksičnu atmosferu u društvu i povećava količinu nasilja u društvu. Prema zadnjim izvještajima pravobraniteljica, svako četvrto dijete u hrvatskim školama žrtva je vršnjačkog nasilja, od toga 30% djece izložene su nasilju svakodnevno. 16% naših školaraca su nasilnici. Prošle godine izašlo je istraživanje koje je pokazalo da preko 40% mladih smatra da postoje okolnosti u kojima je opravdano da mladić udari djevojku. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova izvjiestila je da je u prva tri mjeseca 2020. godine zabilježeno 50% više nasilja u obitelji nego u cijeloj prethodnoj godini.
Hrvatska bez nasilja je sretnija i bolja
To su strašne brojke, koje otkrivaju koliko je nasilje velik
problem u Hrvatskoj. To je problem koji se prelijeva, na ovaj ili
onaj način, na sve sfere našeg društva.
Porast nasilja nije se dogodio preko noći. On je rezultat
višedesetljetnog zapostavljanja borbe protiv nasilja, odnosno,
propuštanja prilike da gradimo društvo koje je nasilje osuđuje i
koje se nasilju aktivno suprotstavlja.
U takvo društvo rođen je, i u takvom je društvu odgajan, i mladić koji je izvršio teroristički napad na Markovom trgu. Moramo biti svjesni činjenice da njegovi postupci, hejterski komentari na društvenim mrežama, i porazne brojke o nasilju u raznim segmentima društva čine jedan kontinuum, i da taj problem neće biti riješen preko noći, jer, kao što sam rekao, nije preko noći ni nastao.
Kako, onda, možemo riješiti taj problem?
Za početak, moramo raditi s mladima. Građanski odgoj je davnih dana trebao biti uveden u škole, a niz strategija za suzbijanje nasilja trebao je biti implementiran. Mnoge recepte već imamo, ali ih ne provodimo. Dalje, potrebno je da se uhvatimo ukoštac s uređivanjem pravila javne komunikacije. Tamo gdje naše zakonodavstvo nije dovoljno, a tu prije svega mislim da društvene mreže, treba se obratiti Europskoj komisiji, Vijeću i Parlamentu. Za takve stvari, uostalom, i postoje. A najvažnije od svega je da konačno, i jednom zauvijek, shvatimo da je Hrvatska bez nasilja sretnija, bolja, pogleda usmjerenog u budućnost i spremna svoje snove pretvarati u stvarnost.