Marijana Ivanov redovita je profesorica na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na katedri Financije, gdje vodi kolegije Monetarna politika i Osobne financije (između ostalih). U komentaru za RTL.hr analizira što nas čeka na jesen, kada će recesija uzrokovana epidemijom koronavirusa udariti najjače.
Kad ste zadnji put nabavili novi kućanski aparat? Kupili ste stan taman nešto prije krize 2008. ili možda koju godinu prije. Vešmašina i perilica za suđe sad su već na izdisaju i ne odrađuju posao kako treba. Opet ćete ih popraviti kako bi izbjegli veliki trošak, ali vjerojatno je vrijeme da kupite nove. Auto je iz 2010. ili možda 2006. Hoćete li nastaviti popravljati stari auto dok ide ili ćete kupiti novi?
Vjerojatno uskoro nećete kupiti ni nove kućanske aparate ni novi automobil - iako su krediti relativno povoljni, a kupnja na velik broj rata je lako dostupna. Nakon šest godina prethodne recesije, svi smo postali suzdržaniji u razmjerima potrošnje. Plaće su uglavnom niske ili ih prebrzo potroše i oni s većim dohotkom. Zalihe štednje su za većinu vrlo niske – ne postoje, a izuzetak su onih 20% deponenata ili možda tek 5% kućanstva koji raspolažu s više od 90% novca u bankama. Kako bi brže izašli iz korona-recesije, imućniji bi trebali trošiti i investirati što više. Jer mogu! Jer vole Hrvatsku, a ona neće ekspandirati zbog srca nego razboritog ekonomskog ponašanja. Kupujte hrvatsko!
'Grincek se dijeli na pola za dvije juhe'
S druge strane, dominantna većina deset puta odvagne svaki veći, ali i manji izdatak. Što bi rekli Zagrepčani "grincek se dijeli na pola za dvije juhe". Svjesni smo da više nitko nema zagarantiran posao, da plaće mogu padati, rate kredita rasti - dok troškovi života rastu i onda kad guverner priča o inflaciji od skoro nula posto. Stvarna slika je još i gora. Nisu svi kupovali stan i perilicu za suđe prije 12, 15 godina - ne zato što im nisu trebali, nego jer si to nisu mogli priuštiti, a danas je još teže.
Prema zadnje raspoloživim podacima za 2018., 43% kućanstva u Hrvatskoj vrlo teško ili teško sklapa kraj s krajem, a s malim poteškoćama oko 40% (DZS). 20% osoba živi u kućanstvima koja zbog financijskih poteškoća kasne s plaćanjima režija. Oko 50% osoba žive u kućanstvima kojima su ukupni troškovi stanovanja znatno financijsko opterećenje, a onih rijetkih, za koje to nije slučaj, je svega 5%.
Podaci za 2019. vjerojatno nisu bitno različiti, ali godina je bila dobra za biznis, javne financije i osobne financije onih koji "rastu" zajedno s uzletom u ekonomiji. Prošle godine smo imali proračunski suficit. Veća potrošnja kućanstava je znatno povećala porezne prihode države. BDP je ostvario pristojan rast od 2,9%. Izvoz se solidno povećavao, turistička sezona je bila izvrsna, a nezaposlenost na minimalnoj razini... I taman kad je krenulo, COVID 19 - pandemija s učincima na zaključavanje nacionalne i globalne ekonomije. I tu smo gdje jesmo.
Spirala dugoročnog zaostajanja
Ekonomski interesi u financijama kućanstava s jedne strane, te ukupnoj ekonomiji i poslovnim i javnim financijama s druge strane, trenutno su kontradiktorni. Zbog nedovoljne potražnje kupaca, poduzeća nastoje smanjiti troškove zaposlenih, a uz manje zaposlenih i niže plaće smanjuje se ukupna potrošnja i BDP, država ubire manje PDV-a i povećavaju se socijalni transferi. Poduzeća i država ne poduzimaju nove investicije, nema novog zapošljavanja i prosperiteta. Stanovništvo je ionako ogoljeno. Jedni premalo troše jer nemaju – jedva sastavljaju "kraj s krajem". Drugi su povećali sklonost štednji i nedovoljno troše jer doba neizvjesnosti može potrajati.
Uz opisanu sliku pokazatelja siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj nemoguće je ostvarivati visoke stope rasta BDP-a ni u normalnim okolnostima, a kamoli u doba aktualne recesije. Spirala dugoročnog zaostajanja hrani sama sebe. I bilo bi izvrsno da smo veliki proizvođači trajnih kućanskih dobara i automobila, jer bi država mogla stimulirati takve nabavke kako bi se zavrtio novac i ekonomija - kako bi s rastom potrošnje i investicija povećali BDP. Kako bi nas manje pogodio zastoj globalne ekonomije i odustajanje od investicija i konzumacije u uvjetima društvenog distanciranja. Ali nismo takva ekonomija. S obzirom da većinom uvozimo, uz postojeću strukturu ekonomije ostaju nam mogućnosti stimuliranja proizvodnje domaće hrane, potpore izvozu i domaćoj turističkoj potrošnji, odnosno potpore za očuvanje postojećih radnih mjesta. Promjenu i stvaranje neke nove bolje strukture ekonomije ostavljamo za budućnost, iako će pametne ekonomije, s akumuliranim financijskim rezervama, koronakrizu iskoristiti za svoju ekspanziju.
Nije nemoguće smanjivanje plaća u javnom sektoru
Na jesen nas čeka veća nezaposlenost nego u isto vrijeme prošle godine, a neće biti ni sezonskih poslova koji je sada statistički smanjuju. Potpore države za očuvanje gospodarskog sustava, radnih mjesta i životnog standarda – praktično potrošnje – i dalje će u određenoj manjoj mjeri biti potrebne – iako bi glasovi poduzetnika mogli biti manje agresivni… a treba isplaćivati i mirovine i druge socijalne transfere. Smanjivanje plaća u javnom sektoru nije nemoguć scenarij, ali je kontraproduktivan – rušit će potrošnju, a u privatnom sektoru plaće se smanjuju već od proljeća.
Hoće li pad BDP-a biti 10% ili više vidjet ćemo ovisno o razvoju situacije u preostalim ljetnim mjesecima i eventualnom ubrzanju dinamike ekonomske aktivnosti u nastavku godine. A i prognoziran rast od preko 7% u 2021. ne samo da je neizvjestan, nego ga većina neće osjetiti kao bitnu pozitivnu promjenu prihoda kućanstva i životnog standarda.
Ne očekujte previše, ali možda ima razuma
Proračunski će deficit ove godine biti visok. Što zbog smanjene potrošnje i fiskalnih prihoda te istodobno povećanih rashoda u zdravstvu. Što zbog Vladinih mjera pomoći gospodarstvu za očuvanje radnih mjesta. Nešto rupa će se pokrpati iz EU sredstava i eventualno pametnih privatizacijskih procesa. Možda ekipa iz Vlade shvati da ne trebamo otkupiti Inu od Mađara. Upravo suprotno treba im prodati državni udio u Ini. Od lažnog patriotizma i bajki za nacionalno hiperaktivne birače smo svi već umorni, a novac se može iskoristiti za puno produktivnije namjene i hvatanje koraka s globalnim trendovima i razvojem novih tehnologija i industrija.
Ne treba ni HEP ostati u stopostotnom državnom vlasništvu. Novca ima i na domaćem i stranom tržištu, a prilika za ulaganje malo. Jasno, mirovinski i drugi domaći fondovi mogli bili zainteresirani ući u takva ulaganja, ali bilo bi puno pametnije to prodati inozemnim kupcima, a ulaganja mirovinaca vezati uz razvoj domaćih inovacija, novih tehnologija, zelene ekonomije i poduzetništva u Hrvatskoj. Vrijeme je za monetizaciju autocesta, a one će biti jednako naše i ako u njih uložimo indirektno preko mirovinskih fondova. Oplođivat će se novac naših osobnih financija, i to je puno pametnija opcija od ideja nacionalizacije drugog mirovinskog stupa – valjda to više nikome ne pada na pamet. Bolje je i od ideja tzv. ušteda u proračunu kroz smanjivanje broja ministarstva. Nije upitno da imamo previše ministarstava uz smanjenu funkcionalnost sustava. Da su mnoga izmišljena za zadovoljavanje želja birača centralno-desne opcije ili održavanja političkih savezništava lijeve opcije. Ali koliko će se stvarno smanjiti troškovi "nazovi drugačijim imenom" institucija, njihove administracije i djelovanja.
Kako ćemo iskoristiti zaduživanje?
Sve navedeno može donijeti pozitivne promjene u dugom roku, ali u kratkom je rast javnog duga neminovan. No, to i nije najveća tragedija s obzirom na relativno povoljne uvjete zaduživanja na domaćem i svjetskom tržištu te očekivanja da će od naredne godine početi ekspanzija u ekonomiji. No daleko je važnije kako će se novac iskoristiti. Hoće li biti u funkciji razvoja i ekspanzije hrvatske ekonomije i izvoza – po modelu državnog intervencionizma i investicija kakav sve više danas implementiraju razvijene ekonomije.
Od državnih i privatnih investicija se ove godine u velikoj mjeri odustalo. Averzija prema novim poslovnim poduhvatima i ulaganjima, ili bolje rečeno strah od neizvjesnosti, paralizirali su i domaće i strane privatne investitore, a hrvatska država nema akumulirane financijske rezerve da sama postane veliki investitor. Zamrle investicije i nerijetko pogrešne investicije u aktivnostima koje neće omogućiti snažan i održiv rast hrvatske ekonomije - problem su ne samo tekućeg kratkog roka, nego znatno više nastavka dugoročnog zaostajanja Hrvatske. A problem nije samo makroekonomske prirode i javnih financija s visokim izdacima za mirovinski i zdravstveni sustav. Odražava se na osobne financije svih nas i buduće osobne financije naše djece.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a